https://crimethinc.com/feed/shCrimethInc. : SH CrimethInc. ex-Workers’ Collective: Your ticket to a world free of chargehttps://th.crimethinc.com/assets/icons/icon-600x600-29557d753a75cfd06b42bb2f162a925bb02e0cc3d92c61bed42718abba58775f.pnghttps://th.crimethinc.com/assets/icons/favicon-efac4460fc49353986831b21650af3dce27f87fa1fa8636d3ea0e858382ae449.icoCrimethInc. Ex-Workers Collectivehelp@crimethinc.comhttps://crimethinc.com/2022/04/06/sta-nakon-rata-izgledi-za-socijalne-probleme-u-ukrajini-belorusiji-i-rusiji2022-04-06T22:35:42Z2022-11-01T05:39:31ZŠta nakon rata? : Izgledi za socijalne probleme u Ukrajini, Belorusiji i RusijiKako će posledice rata u Ukrajini oblikovati izglede za revolucionarne pokrete u Rusiji, Ukrajini i Belorusiji?
<figure><img class="u-photo" alt="" src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/04/06/header.jpg" /></figure>
<p>Ruska invazija Ukrajine je izbacila Evropsku uniju iz ravnoteže čime je poremetila već nestabilan svetski poredak. Ali šta će uslediti nakon rata? I kako će posledice uticati na revolucionarne pokrete u regionu?</p>
<p>Rat je stvorio plodno tlo za regrutaciju nacionalista i militarista u Ukrajini, Rusiji, Poljskoj i drugim delovima Evrope. Naoružanje koje NATO šalje u Ukrajinu i okolne regione će ostati tamo u narednim godinama, što bi moglo da poveća broj žrtava u budućim građanskim ratovima u regionu prema modelu ratova u Donbasu i Siriji. Vojnici koji prežive borbe vratiće se sa posledicama traumatičnih iskustava, koje će neki od njih preneti na sopstvene sredine, ili na druge sredine kao plaćenici u budućim sukobima. Patrijarhat i fundamentalizam se obično pojačaju kao posledica ratovanja, kao što smo to videli od Libana i Palestine do Irana i Avganistana - a moglo bi se reći i u Sjedinjenim Državama, doduše u manjoj meri, nakon invazija Avganistana i Iraka.</p>
<p>Kao što je to <a href="https://www.haaretz.com/world-news/europe/.premium.HIGHLIGHT-zelenskyy-says-post-war-ukraine-will-emulate-israel-won-t-be-liberal-european-1.10721395">lično</a> priznao ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski, ovaj rat je korak prema svetu permanentne militarizacije, u kojem će izraelski model militarizovane policije postati norma, dok će gruba sila biti glavno sredstvo rešavanja političkih nesuglasica. Ogromne populacije izbeglica izmeštene ratnim dejstvima i ekonomskim i ekološkim krizama biće podeljene prema nacionalnim i etničkim hijerarhijama - primljene sa dobrodošlicom u domove ili potrpane u kampove ,ili <a href="https://crimethinc.com/2022/03/29/solidarity-in-an-age-of-war-and-displacement-anarchists-confront-the-weaponization-of-refugees-on-the-poland-belarus-border">oterane nazad u granična područja da umru</a>.</p>
<p>Kao odgovor na to, anarhisti žele da promovišu jednu drugačiju viziju budućnosti uspostavljanjem solidarnosti između anti-ratnih, anti-nacionalističkih i anti-državnih pokreta nezavisno od bilo kojih granica ili linija podela. Umesto identifikacije sa bilo kojom vladom ili kapitalističkom klikom, koji ukazuju na nedela jednih kako bi opravdali nedela drugih, naš cilj je da izgradimo kapacitete za ometanje rata i eksploatacije <a href="https://crimethinc.com/2022/03/31/russia-waiting-for-the-wheel-of-history-to-turn-reflections-on-the-first-phase-of-the-russian-anti-war-movement">putem “grassroots” akcije</a>. Predviđanje izazova sa kojima će se društveni pokreti u regionu suočiti nakon ovog rata moglo bi da nam pomogne da odredimo naše prioritete.</p>
<p>Sa našim ruskim drugovima i drugaricama pripremili smo prevod <a href="https://avtonom.org/author_columns/voyna-i-socialnaya-borba-0">sledećeg članka</a> koji je napisao <a href="https://avtonom.org/blog/vladimir-platonenko">Vladimir Platonenko</a>, i u kome se razmatraju mogućnosti društvene borbe u Ukrajini, Belorusiji i Rusiji, nakon što rat bude okončan. <a href="https://theanarchistlibrary.org/library/vladimir-platonenko-about-the-war-with-ukraine">Ovde</a> možete da pročitate engleski prevod jednog ranijeg članka o ratu istog autora. Iako Platonenko uzima zdravo za gotovo da će Rusija biti jasno poražena - što smatramo da je daleko od izvesnog - ipak mislimo da je tekst značajan jer ukazuje na opasnosti identifikacije sa ukrajinskom vladom i naglašava odgovornost ruskih liberala za situaciju u Rusiji danas, situaciji koja bi mogla da se opet iznova ponovi čak iako bi Putin nekako bio zbačen sa pozicije moći.</p>
<hr />
<h1 id="rat-i-socijalna-borba-u-ukrajini">Rat i socijalna borba u Ukrajini</h1>
<p>Najgora stvar koju je Putin uradio u Ukrajini [sic—autor je verovatno mislio “pored ubijanja, ranjavanja i isterivanja nebrojenih ljudi”] je mirenje vlasti sa narodom. Predsednik se od predmeta opšte kritike pretvorio u ukrajinskog Šarl de Gola.<sup id="fnref:1" role="doc-noteref"><a href="#fn:1" class="footnote" rel="footnote">1</a></sup> General ukrajinskog Ministarstva unutrašnjih poslova je ponudio da se preda ruskoj armiji u zamenu za oslobađanje civila iz grada pod opsadom i postao nacionalni heroj. Celokupno stanovništvo Ukrajine, od beskućnika do oligarha, ujedinjeno je u zajedničkoj borbi. Situacija je ista kao u SSSR-u 1941. kada je Staljin nazvao sve “braćom i sestrama”, a narod je poverovao u njegovu iskrenost. Ako je taj rat bio domaći rat za SSSR, onda je ovaj rat postao domaći za Ukrajinu. Harkov i Marijupolj se doživljavaju kao Staljingrad, Lenjingrad ili Brestovska tvrđava. Sećate li se kako je <a href="https://avtonom.org/blog/ne-tolko-o-vysockom">Vistoski</a> <a href="https://wysotsky.com/1033.htm?377">pevao</a> o blokadi Lenjingrada? “Svi su gladovali, čak i tužitelj”. Nisu baš svi gladovali, a nijedan od viših službenika nije preminuo usled distrofije. Međutim, u sećanju ljudi ostaje onako kako je pesnik pevao. Isto će biti rečeno i opevano o Marijupolju i Harkovu.</p>
<p>Kada rat bude okončan, smatraće se odgovornim za sve teškoće. Gladne i bez doma, ljude će tešiti činjenica da su pobedili. A društveni Maidan, [odnosno, ustanak],<sup id="fnref:2" role="doc-noteref"><a href="#fn:2" class="footnote" rel="footnote">2</a></sup> koji se postepeno razvija u Ukrajini, biće odložen na neodređeno vreme.</p>
<p>To se već desilo nakon aneksije Krima. Tokom Maidana [odnosno u <a href="/2014/03/17/feature-the-ukrainian-revolution-the-future-of-social-movements">2014.</a>], mnogi ljudi su govorili da nakon Janukoviča treba da se obračunamo sa oligarsima. Nakon što je Rusija uzela Krim, ovo je zaboravljeno.<sup id="fnref:3" role="doc-noteref"><a href="#fn:3" class="footnote" rel="footnote">3</a></sup> “Ne sada. Domovina je u opasnosti.” Sada se to dešava ponovo, ali u znatno ozbiljnijim razmerama.</p>
<p>Ipak, kontradikcije između vlasti i naroda, kao i različiti interesi i ciljevi između viših i nižih klasa, nisu nestali. U Poltava regiji, ukoliko se ne varam, od seljana su konfiskovali… jedanaest ruskih tenkova (koje su Rusi napustili). Seljaci su nameravali da ove tenkove koriste kao plugove ili traktore, a ukrajinska vojska ih je konfiskovala. Međutim, za sada, ove kontradikcije se rešavaju u korist vlade - u ime zajedničke pobede.</p>
<p>Ukrajina je uvek bila dobra u jednoj stvari: uvek je bilo normalno otarasiti se vladara koji nije odgovarao narodu. To ju je činilo drugačijom od Muskovije (drevne Rusije), gde je figura cara bila sveta. Izuzetak su bila <a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Time_of_Troubles">Smutna vremena</a>, koja su okončali trgovac (Minin) i princ (Požarski). Međutim, u Ukrajini je uvek važilo pravilo da se nepopularne vođe obaraju. Ukrajinska tradicija se proteže unazad barem do vremena Kozaka. Mnogobrojni ukrajinski kozački atamani platili su svojim položajem, a nekad i svojim životima, za “nepopularne mere” koje su sprovodili! Teško je reći hoće li se ova tradicija nastaviti i sada.</p>
<p>Moguće je da hoće. Ne bori se samo ukrajinska armija protiv ruske armije, nego i teritorijalne odbrambene jedinice. Drugim rečima: obični ljudi - koji sada imaju oružje. Mogli bi i da ga zadrže. Osetiće da su učestvovali u pobedi i zahtevaće poštovanje od vlasti. Vlast neće moći da ih jednostavno rasparča po logorima, kao što je to Staljin uradio sa veteranima iz prednjih redova nakon Drugog svetskog rata.</p>
<p>Ali vlast može da prevari narod tako što će preusmeriti njihov bes sa države na spoljnog neprijatelja. To će biti utoliko lakše ukoliko Rusija bude poražena, ali ne i dokrajčena. Pritom će se sve to desiti <em>nakon</em> pobede. A pre toga će postojati sveti rat, u kojem su narod i Partija jedno, su ujedinjeni. Odnosno, u ovom slučaju, narod i vlada.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/04/06/4.jpg" />
</figure>
<h1 id="u-belorusiji">U Belorusiji</h1>
<p>Dok je u Ukrajini rat pomirio vlast sa narodom, odnosno, narod sa vlasti, u Belorusiji je situacija sasvim obrnuta. Lukašenko nije željan da ode u rat. Ne želi da bude upleten u obračun. Međutim, prinuđen je da u njemu učestvuje, makar samo kako bi dozvolio Putinovoj armiji da prođe kroz njegovu teritoriju. A pitanje uključivanja beloruske vojske u rat ostaje otvoreno.</p>
<p>Narod ne želi rat sa Ukrajinom. Čak je organizovao i sabotaže železnice.. Povrh toga, beloruski volonteri se već bore na strani Ukrajine i formirali su odvojenu jedinicu.<sup id="fnref:4" role="doc-noteref"><a href="#fn:4" class="footnote" rel="footnote">4</a></sup> Jasno je da će u budućnosti oni činiti osnovu vojske koja će se boriti protiv Lukašenka. Može se pretpostaviti koja strana će imati podršku većina naroda Belorusije ukoliko izbije rat između pristalica i protivnika Lukašenka. S obzirom da Zapad ne priznaje Lukašenka kao legitimnog predsednika, mora se pretpostaviti da vojsci koja bi se borila protiv Lukašenka neće nedostajati hrane, opreme ili oružja. I ona će najverovatnije pobediti. Pitanje je šta će se desiti u Belorusiji nakon toga.</p>
<p>Beloruski liberali su pokazali koliko su beskorisni <a href="https://crimethinc.com/2021/06/30/belarus-when-we-rise-a-critical-analysis-of-the-2020-revolt-against-the-dictatorship">uništavanjem protesta u 2020</a>. Međutim, to ih verovatno neće sprečiti da se pozivaju na svoje učešće u pobedi (“Naporno smo radili!”) kako bi tražili svoje mesto u vladi. Posebno jer će ceo ujedinjeni Zapad biti na njihovoj strani.</p>
<p>U Belorusiji praktično nema Lenjinista. Ovaj segment je okupirao Lukašenko lično i obećava da će održati državu blagostanja u zamenu za poslušnost masa. Klasični nacionalisti su tamo takođe slabi - smatrajući ih glavnim neprijateljem, Lukašenko je potisnuo sve što se može povezati sa beloruskom kulturom. S druge strane, postoje “anarho”-nacionalisti [sic].<sup id="fnref:5" role="doc-noteref"><a href="#fn:5" class="footnote" rel="footnote">5</a></sup> Ipak, teško mi je da procenim koliko su oni jaki.</p>
<p>U isto vreme, sve do događaja 2020, u Belorusiji je postojao relativno jak anarhistički pokret. Za razliku od liberala, anarhisti nisu delili cveće policiji za nerede, niti su pozivali druge da urade isto. Nije ni čudo da su mnogi završili u zatvoru. Ipak, čak i nakon toga, koliko je meni poznato, postoji priličan broj anarhista iz Belorusije koji se bore u Ukrajini. Barem tako pokazuju fotografije.<sup id="fnref:4:1" role="doc-noteref"><a href="#fn:4" class="footnote" rel="footnote">4</a></sup> Dakle, ukoliko ih se ukrajinske vlasti ili beloruska opozicija ne “otarase” (a ukrajinska vlast verovatno neće morati to da uradi, dok beloruska opozicija to jednostavno neće moći da uradi pre pobede), onda bi nakon pobede nad Lukašenkom anarhisti mogli da postanu nezavisna sila u Belorusiji.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/04/06/3.jpg" />
</figure>
<h1 id="u-rusiji">U Rusiji</h1>
<p>Situacija je [po pitanju budućih izgleda] najlošija u Ruskoj federaciji. Najaktivniji, sposobniji i obrazovaniji deo populacije beži u inostranstvo ili je upropašten u ratovima. Neki vojnici koji su se predali Ukrajincima prešli su na stranu Ukrajine i nameravaju da se bore na toj strani. Ali ovih ljudi je previše malo da bi mogli da uđu u Moskvu kao osloboditelji Rusije. Najviše čemu mogu da se nadaju je da će u slučaju poraza Ruske federacije njihova vlada pristati da im dozvoli povratak u zemlju, ne kao strancima i nacionalnim izdajnicima, nego kao punopravnim građanima. U najboljem slučaju, mogli bi da budu veoma poštovani građani, ali ništa više od toga.</p>
<p>Ukoliko je za verovati <a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Yulia_Latynina">Juliji Litininoj</a>, postoji projekat da se stvori mreža ruskih emigranata, ali još uvek nije jasno šta je u pozadini te priče, niti kuda bi ona mogla da vodi. Činjenica da jedna socijaldarvinistkinja kao što je Latinina… svoje nade polaže u to više zabrinjava nego što ohrabruje pristalice društvene pravde.</p>
<p>U današnjoj Rusiji, sa njenim monarhističkim tradicijama, bilo koja vrsta borbe protiv tekućeg režima snažno se povezuje sa Navalnim i liberalima, na koje će Navalni najverovatnije najviše i računati, kao što je to nekada uradio i Jelcin. To bi moglo dovesti do ponavljanja Jelcinove ere, a potom Putinove ere. Hteo bih da vas podsetim da su Jelcin i njegova liberalna svita prvo uništili i opljačkali ruski narod, a potom postavili Putina da štiti njihov plen.</p>
<p>To takođe znači da su liberali direktno odgovorni za Putinov uspon na vlast i sve zločine koje je počinio. Međutim, oni su odlučni da krivicu svale na običan narod i nateraju ga da plati račun koji će Zapad naplatiti pobeđenoj Rusiji.</p>
<p>Treba dodati da je tokom 1990-ih ruske biznismene od nove popularne revolucije spasio sukob među gangsterima koji je izazvao smrt značajnog dela aktivne populacije (i to ne najgori deo populacije, jer u takvim sukobima prvo umiru oni koji su zadržali deo svoje ljudskosti, dok najgori lešinari preživljavaju), dok će sada taj isti deo populacije biti upleten u rat (i u sličan sukob nakon rata, kada se vojnici koji su se navikli na plačku i ubistva vrate sa fronta).</p>
<p>Ukratko, ukoliko neki “<a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Black_swan_theory">crni labud</a>” doleti u pomoć ruskom narodu, Rusija će ponoviti tri decenije Jelcina-Putina, nakon čega će zemlja verovatno propasti [sic], osim Moskve i još nekoliko oblasti, gde će biti uspostavljena “blistava ekonomija” sa radnim danom od 12 sati za običan narod i elitnim restoranima i bordelima za oligarhe.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/04/06/2.jpg" />
</figure>
<h1 id="moguca-dezintegracija">Moguća dezintegracija</h1>
<p>Između ostalog, ovaj “crni labud” mogao bi da predstavlja raspad zemlje na različite oblasti. Ni ruski liberali ni zapad to ne žele, jer onda ne bi bilo jasno od koga treba uzeti ratna odšteta. Zapravo, odbijanje plaćanja, bukvalno i figurativno, za zločine Moskve maglo bi da bude jedan od razloga za odvajanje različitih regiona. U ovom trenutku, takva separacija je nemoguća, jer bi je brzo ugušila federalna vojska kojoj regioni jednostavno nemaju čime da se suprotstave. Međutim, nakon poraza Rusije, situacija bi mogla da se promeni, jer će federalna vojska biti oslabljena, dok će regioni imati sopstvene lokalne vojne formacije.</p>
<p>Ukoliko država padne, monolit vertikalne moći će se takođe urušiti, i niko neće moći da nametne svoj model ekonomije celoj zemlji, od Baltika do Kurilskih ostrva, kao što je to bio slučaj u Rusiji.
Ne treba zaboraviti da je jedan od glavnih razloga za prvi Čečenski rat bilo odbacivanje <a href="http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/8416497.stm">Gaidar</a>-<a href="https://www.theguardian.com/world/2022/mar/23/putin-adviser-anatoly-chubais-quits-leaves-russia-invasion-ukraine">Chubais</a> - modela privatizacije od strane Čečenije. modela privatizacije od strane Čečenije. Već smo govorili o mogućnosti da se izbegne plaćanje odšteta (koje će vlast pokušati da nametne običnom narodu, a ne korumpiranim zvaničnicima). I na kraju, teritorijalna dezintegracija će omogućiti revolucionarima i drugima da izbegnu progon od strane vlasti, ukoliko to bude neophodno, jednostavnom selidbom u susednu oblast - i, kada to bude neophodno, da se okupe u jednom regionu, onako kako su se aktivisti iz različitih zemalja okupili za Maidan.</p>
<p>Međutim, ovo će se desiti samo ako kolaps bude sledio latinoamerički model, u kojem svi stanovnici bivše provincije (čije se granice ne podudaraju sa etničkim granicama) zadrže jednaka prava bez obzira na njihov jezik ili poreklo, a ne afrički model, u kojem članovi jedne etničke grupe smatraju novu zemlju svojom, a svi drugi stanovnici su (u najboljem slučaju) asimilovani, (u najgorem) iskorenjeni, ili jednostavno svedeni na građane drugog reda. U drugom slučaju, umesto društvene borbe, imaćemo međuetnički sukob.</p>
<p>Otcepljenje Ukrajine se odigralo prema latinoameričkom modelu; u modernoj Ukrajini ima puno ljudi sa ruskim, jevrejskim ili čak jermenskim prezimenima, kao što ima ukrajinskih imena među vojnicima ruske armije koja je napala Ukrajinu. Dok diskriminacija Ivanova i Koganova postoji samo u zapaljivoj mašti onih koji slušaju Solovjova i Simonjana [poznati ruski TV propagandisti]. Međutim, otcepljenje Čečenije je pratilo drugi model opisan iznad: nisu samo Rusi, nego su i pripadnici drugih etničkih grupa bili izloženi diskriminaciji od strane Čečena. Trenutno je teško reći koja će se od ove dve mogućnosti ostvariti ukoliko dođe do raspada Ruske Federacije.</p>
<p>To će zavisiti od mnogih faktora, uključujući i nas, iako, nažalost, mi nismo jedini koji bi na to uticali.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/04/06/1.jpg" />
</figure>
<div class="footnotes" role="doc-endnotes">
<ol>
<li id="fn:1" role="doc-endnote">
<p>Šarl de Gol je bio vojni oficir koji je predvodio francusku vladu u egzilu tokom Drugog svetskog rata i kasnije je ugušio pobunu maja 1968. <a href="#fnref:1" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:2" role="doc-endnote">
<p>Maidan Nezalezhnosti (“Trg nezavisnosti”) je centralni trg Kijeva, glavnog grada Ukrajine. Bilo je to poprilište masovnih protesta u 2004, tokom takozvane “Narandžaste revolucije”, a zatim u 2013. i 2014. tokom događaja koji će dovesti do <a href="/2014/03/17/feature-the-ukrainian-revolution-the-future-of-social-movements">Ukrajinske revolucije</a> 2014. <a href="#fnref:2" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:3" role="doc-endnote">
<p>Kao što smo napisali u <a href="/2014/03/17/feature-the-ukrainian-revolution-the-future-of-social-movements">2014.</a>, “Moćne vlade neće mirno čekati i dozvoliti običnom narodu da predoseti kako bi mogao da je zbaci. Biće prisiljeni da intervenišu, kao što je to Rusija uradila u Ukrajini, u nadi da bi rat mogao da onemogući pobunu. Rat je sredstvo zatvaranja mogućnosti - sredstvo menjanja teme.” <a href="#fnref:3" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:4" role="doc-endnote">
<p>Nažalost, beloruski izvori nude manje optimističnu sliku beloruskih volontera koji se bore u Ukrajini, i navode da sadrže desničarske elemente. <a href="#fnref:4" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a> <a href="#fnref:4:1" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩<sup>2</sup></a></p>
</li>
<li id="fn:5" role="doc-endnote">
<p>Nakon direktne komunikacije sa autorom i jednim drugom iz Belorusije, ustanovili smo da grupa koju autor pominje više ne postoji. U 2015. i 2016, bivši anti-fašistički huligani su pokušali da stvore mešavinu anarhizma i nacionalizma u Rusiji, Belorusiji i Ukrajini, ali prema drugim izvorima više nema tragova ovih napora. <a href="#fnref:5" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
</ol>
</div>
https://crimethinc.com/2022/02/22/protiv-aneksija-i-imperijalne-agresije-saopstenje-ruskih-anarhista-protiv-ruske-agresije-u-ukrajini2022-02-22T09:08:00Z2022-10-23T10:05:38ZProtiv aneksija i imperijalne agresije : Saopštenje ruskih anarhista protiv ruske agresije u UkrajiniSaopštenje mreže ruskih anarhista protiv ruske agresije u Ukrajini.
<figure><img class="u-photo" alt="" src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/02/22/header.jpg" /></figure>
<p><em>Saopštenje je objavljeno na ruskom jeziku na <a href="https://avtonom.org/news/protiv-anneksiy-i-imperskoy-agressii">avtonom.org</a>, medijskom projektu koji se razvio iz libertarijanske komunističke mreže Autonomna akcija.</em></p>
<hr />
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/02/22/1.jpg" class=""> “Ne ratu među nacijama! Nema mira među klasama!” Mural u Moskvi koji promoviše Autonomnu akciju. </a></p>
<p>Juče, 21. februara, održan je vanredni sastanak ruskog Saveta bezbednosti. U okviru svog teatralnog nastupa, Putin je naterao svoje najbliže saradnike da ga javno “pitaju” da prepozna nezavisnost takozvanih “narodnih republika”, Narodne republike Luhansk [LPR] i Narodne republike Donjeck [DPR] u istočnoj Ukrajini.</p>
<p>Prilično je očigledno da je u pitanju korak prema dodatnoj aneksiji ovih teritorija od strane Rusije - bez obzira na način na koji je to formalizovano (ili nije formalizovano) u legalnim terminima. Naime, Kremlj više ne priznaje LPR i DPR kao delove Ukrajine i načinio je od njih svoj protektorat. “Prvo priznavanje nezavisnosti, a potom aneksija”: ovaj tok se već pokazao efikasnim po pitanju Krima 2014. To se jasno da razaznati i na osnovu bezvezne rezervisanosti Nariškina na sastanku Saveta bezbednosti (“Da, podržavam ulazak ovih teritorija u Rusku Federaciju).<sup id="fnref:1" role="doc-noteref"><a href="#fn:1" class="footnote" rel="footnote">1</a></sup> S obzirom da je sastanak, kako se ispostavilo, bio emitovan sa snimka [a ne uživo], a ova “rezervisanost” nije isečena nego uključena u krajnji proizvod - nagoveštaj je jasan.</p>
<p>U “apelu narodu” te iste večeri, Putin se “složio” sa ovim zahtevima i priznao LPR i DPR kao nezavisne države. Naime, on je izjavio sledeće: “Donosim mir Donbasu, i ukoliko Ukrajina bude pravila nevolje, može da krivi samo sebe, mi je ni ne smatramo državom, pa ćemo joj uzeti još više.” Prema Putinovom dekretu, ruske trupe već stupaju na teritoriju LPR i DPR. Ovo je jasna pretnja ostatku Ukrajine, a pre svega delovima Luganska i Donjecka koji su i dalje pod kontrolom Ukrajine. U pitanju je prava okupacija [do sada su Lugansk i Donjeck bili okupirani posredno].</p>
<p>Ne želimo da podržavamo nijednu državu. Mi smo anarhisti i kao takvi protiv smo bilo kakvih granica između nacija. Međutim, takođe smo protiv ove aneksije jer ona samo uspostavlja nove granice, a odluku o njihovom stvaranju doneo je jedan autoritarni vođa - Vladimir Putin. <strong>U pitanju je ruski čin imperijalističke agresije.</strong> Ne gajimo nikakve iluzije o državi Ukrajini, ali nam je jasno da ona nije glavni agresor ove priče - ovo <em>nije</em> sukob između dva jednaka zla. Pre svega, u pitanju je pokušaj ruske autoritarne vlade da reši svoje unutrašnje probleme kroz “mali pobednički rat i akumulaciju zemlje” [aluzija na Ivana III].</p>
<p>Sasvim je verovatno da će režim u Kremlju režirati nekakav spektakl u vidu “referenduma” u aneksiranim teritorijama. Takav performans je već izveden u DPR i LPR u 2014, ali čak ni Moskva nije priznala njegove rezultate. Sada je, po svemu sudeći, Putin odlučio da to promeni. Naravno, ne može biti reči ni o kakvom “slobodnom i tajnom glasanju” na ovim teritorijama - one su pod kontrolom militarizovanih bandi koje su u potpunosti potčinjene Moskvi. Protivnici ovih bandi i integracije sa Rusijom su ili ubijeni ili su naterani na emigraciju. Samim tim, svaki “referendum o povratku Donbasa poput izgubljenog broda svojoj matičnoj luci” biće propagandna laž. Stanovnici Donbasa će moći da formulišu svoju odluku jedino kada trupe svih država, a pre svega Ruske Federacije, napuste ove teritorije.</p>
<p>Priznavanje i aneksija DPR i LPR neće doneti ništa dobro stanovnicima same Rusije.</p>
<p>Prvo, to će u svakom slučaju voditi ka militarizaciji svih svera života, još većoj međunarodnoj izolovanosti Rusije, sankcijama i opadanju opšteg bagostanja. Obnavljanje uništene infrastrukture i uvođenje “narodnih republika” u državni budžet neće biti besplatno, nego će koštati na milijarde rubalja koji su mogli da budu potrošeni na obrazovanje i zdravstvo. Nema nikakve sumnje da jahte ruskih oligarha neće biti ništa manje, ali će svi drugi iskusiti teže uslove života.</p>
<p>Drugo, oružani sukob sa Ukrajinom verovatno će se pogoršati što znači da će još vojnika i civila biti ubijeno ili povređeno, još gradova i sela biti razoreno, još krvi proliveno. Čak iako sukob ne eskalira u svetski rat, Putinove imperijalne fantazije nisu vredne ni jednog jedinog života.</p>
<p>Treće, to će dodatno proširiti takozvani “Ruski svet”: suludu kombinaciju neoliberalne oligarhije, rigidne centralizacije moći i patrijahalne imperijalne propagande. Ova posledica nije tako očigledna kao rast cene kobasica i sankcije na pametne telefone - ali je dugoročno znatno opasnija.</p>
<p class="darkred"><strong>Pozivamo vas da se suprotstavite Kremlju svim sredstvima koje smatrate odgovarajućim. Protiv zauzimanja teritorija pod bilo kakvim izgovorom, protiv slanja ruske vojske u Donbas, protiv militarizacije. I na kraju, protiv rata. Izađite na ulice, proširite glas, razgovarajte sa ljudima oko vas - znate šta treba da uradite. Nemojte ćutati. Preduzmite mere. Čak i mali šraf može zaglaviti zupčanike mašine smrti.</strong></p>
<p class="darkred"><strong>Protiv svih granica, protiv svih imperija, protiv svih ratova!</strong></p>
<p>-<a href="https://avtonom.org/news/protiv-anneksiy-i-imperskoy-agressii">Autonomna akcija</a></p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/02/22/2.jpg" class=""> cdn.crimethinc.com/assets/articles/2022/02/22/2.jpg </a></p>
<hr />
<h1 id="further-reading">Further Reading</h1>
<ul>
<li><a href="/2022/02/15/war-and-anarchists-anti-authoritarian-perspectives-in-ukraine">War and Anarchists: Anti-Authoritarian Perspectives in Ukraine</a></li>
<li><a href="/2022/02/03/ukraine-between-two-fires-anarchists-in-the-region-on-the-looming-threat-of-war">Ukraine: Between Two Fires</a></li>
<li><a href="/2022/01/12/kazakhstan-after-the-uprising-analysis-from-from-russian-anarchists-eyewitness-accounts-from-anarchists-in-almaty">Kazakhstan after the Uprising</a></li>
<li><a href="/2021/06/30/belarus-when-we-rise-a-critical-analysis-of-the-2020-revolt-against-the-dictatorship">Belarus: “When We Rise”</a>—A Critical Analysis of the 2020 Revolt against the Dictatorship</li>
</ul>
<div class="footnotes" role="doc-endnotes">
<ol>
<li id="fn:1" role="doc-endnote">
<p>Sergej Nariškin, direktor ruske Spoljne obaveštajne službe, zamucao je odgovarajući na pitanje Putina, <a href="https://twitter.com/maxseddon/status/1495780125593554950">kada je slučajno predložio da se DPR i LPR uvedu u teritoriju Rusije</a> jer taj deo u datom trenutku još uvek nije trebalo glasno da izgovori. <a href="#fnref:1" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
</ol>
</div>
https://crimethinc.com/2021/11/29/nelegitimitet-nasilja-nasilje-legitimiteta2021-11-29T14:29:00Z2022-03-14T03:46:19ZNelegitimitet nasilja, nasilje legitimiteta
<figure><img class="u-photo" alt="" src="https://cdn.crimethinc.com/images/violence/1b.jpg" /></figure>
<p>Šta je nasilje? Ko ga definiše? Da li ono ima svoje mesto u težnji za oslobođenjem? Ova prastara pitanja su se vratila u prvi plan sa pokretom Occupy. Ali ta rasprava se nikada ne odvija na ravnopravnom terenu; dok neki delegitimizuju nasilje, sam jezik legitimiteta utire put vlastima ka njegovoj upotrebi.</p>
<blockquote>
<p>„Iako su kolone policajaca na konjima, i sa psima, jurišale na glavnu ulicu ispred policijske stanice da bi potisnule buntovnike, značajna žarišta nasilja su ostala van njihovog domašaja.”</p>
<p>– <a href="http://thelede.blogs.nytimes.com/2011/08/06/shops-and-cars-burn-in-anti-police-riot-in-london/">„Njujork tajms”</a>, (The New York Times), povodom nereda u Velikoj Britaniji u avgustu 2011.</p>
</blockquote>
<p>Tokom samita <a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Free_Trade_Area_of_the_Americas">FTAA-e</a> [Američka zona slobodne trgovine] u Kvebeku 2001, jedne novine su objavile da je <a href="http://www.trabal.org/texts/stvio_socmovestud.pdf">nasilje buknulo kada su demonstranti počeli da bacaju kanistere sa suzavcem nazad na policiju</a>. Kada se smatra da vlasti imaju monopol na legitimnu upotrebu sile, reč „nasilje“ se često koristi da označi <em>nelegitimnu upotrebu sile</em> – dakle, sve što izmiče njihovoj kontroli ili je ometa. To na neki način čini termin „nasilje“ <a href="https://en.wikipedia.org/wiki/Floating_signifier#Uses_and_examples">plutajućim označiteljem</a>, pošto se ono takođe razume kao „pretnja ili nanošenje štete bez date saglasnosti“.</p>
<p>Ovo se dodatno komplikuje time što je naše društvo zasnovano na, i prožeto, takvim nasilno nametnutim <em>nepravdama</em>. U tom smislu, nije li nasilno živeti na kolonizovanoj teritoriji, uništavajući ekosisteme svakodnevnom potrošnjom i uživajući korist od ekonomskih odnosa koji su pod pretnjom oružja nametnuti drugima? Nije li nasilno što naoružani čuvari brane zemljište i hranu, nekadašnja zajednička dobra koja su svi delili, od onih kojima su potrebna? Da li je nasilnije pružati otpor policiji koja izbacuje ljude iz domova, ili stajati po strani dok ljudi postaju beskućnici? Da li je nasilnije baciti kanister sa suzavcem nazad na policiju, ili osuditi one koji to rade kao „nasilne“, dajući time policiji odrešene ruke da čini još gore stvari?</p>
<p>U ovakvim okolnostima ne postoji nešto poput <em>nenasilja</em> – najviše čemu možemo da se nadamo je poništavanje <em>nepravdi</em> koju nameću zagovornici nasilja „odozgo nadole“. A s obzirom na to koliko ljudi uživa privilegije koje im to nasilje omogućava, naivno je misliti da možemo odbraniti sebe i druge obespravljene bez osujećivanja želja barem nekoliko bankara i stanodavaca. Dakle, umesto da se pitamo da li je neka radnja nasilna, bolje bi bilo prosto pitati: <em>da li se ona suprotstavlja nejednakosti moći ili je ojačava?</em></p>
<p>To je osnovno anarhističko pitanje. Možemo ga postaviti u svakoj situaciji; svako pitanje o vrednostima, taktici i strategiji proizilazi iz njega. Kada je već moguće postaviti pitanje na ovaj način, zašto bi iko želeo da odvuče raspravu natrag na dihotomiju nasilja i nenasilja?</p>
<p>Diskurs nasilja i nenasilja je prvenstveno privlačan jer nudi jednostavan način za zauzimanje moralno superiorne pozicije. To ga čini primamljivim i za kritikovanje države i za nadmetanje za uticaj sa drugim aktivistima. Ali u hijerarhijskom društvu, zauzimanje <em>superiorne pozicije</em> često učvršćuje samu hijerarhiju.</p>
<p>Legitimnost je jedna od valuta koje su nejednako raspodeljene u našem društvu, i kojima se održavaju nejednakosti u njemu. Definisanje ljudi ili postupaka kao nasilnih, jedan je od načina da se oni isključe iz legitimnog diskursa, da se ućutkaju i odstrane. Ovo se dešava uporedo sa ostalim vidovima marginalizacije: bogata bela osoba se može ponašati „nenasilno“ na način koji bi bio viđen kao nasilan da se tako ponašala siromašna crna osoba. U nejednakom društvu, definisanje nasilja nije ništa neutralnije nego bilo koji drugi instrument.</p>
<p>Definisanje ljudi ili postupaka kao nasilnih takođe ima neposrednu posledicu: ono opravdava upotrebu sile protiv njih. To je bio ključni korak u praktično svakoj kampanji usmerenoj protiv manjinskih zajednica, protestnih pokreta i drugih koji se nalaze na pogrešnoj strani kapitalizma. Ako ste prisustvovali dovoljnom broju protestnih akcija, znate da je često moguće predvideti koliko će tačno nasilja policija primeniti nad učesnicima protesta na osnovu načina na koji je priča predstavljena na vestima prethodne večeri. Na taj način eksperti, pa čak i suparnički organizatori, mogu raditi <em>policijski posao</em> rame uz rame sa policijom – određivanjem legitimnih meta kroz oblikovanje narativa.</p>
<p>Na prvu godišnjicu egipatskog ustanka, vojska je ukinula vanredno stanje <a href="https://egyptindependent.com/military-head-ends-state-emergency-except-thug-related-cases/">„osim u slučajevima nasilništva“</a>. Narodni bunt iz 2011. primorao je vlasti da legitimizuju ranije neprihvatljive oblike otpora, te je tako <a href="http://occupywallst.org/article/solidarity-statement-cairo/">ustanak u kome su se hiljade ljudi sukobljavale sa policijom i spaljivale policijske stanice</a> Obama okarakterisao kao <a href="https://www.youtube.com/watch?v=TyDLjLfE2Jc">„nenasilan“</a>. Da bi se obnovio legitimitet pravnog aparata diktature, bilo je neophodno stvoriti novu distinkciju između nasilnih „siledžija“ i ostatka populacije. Samo što ta razlika nije precizirana – u praksi je „siledžija“ prosto naziv za osobu koja se našla na udaru zakona o vanrednom stanju. Iz perspektive vlasti, idealno bi bilo kada bi <em>samo činjenje nasilja</em> bilo dovoljno da se oni koji ga trpe tretiraju kao nasilni – tj. kao legitimne mete.<sup id="fnref:1" role="doc-noteref"><a href="#fn:1" class="footnote" rel="footnote">1</a></sup></p>
<p>Dakle kada dovoljno veliki deo stanovništva pruža otpor, vlasti moraju da ga redefinišu kao nenasilan, čak i ako bi ranije bio smatran nasilnim. U protivnom, dihotomija između nasilja i legitimiteta bi bila ugrožena, a bez te dihotomije bi bilo mnogo teže opravdati upotrebu sile protiv onih koji predstavljaju pretnju statusu kvo. Po istoj logici, što više prostora ustupimo vlastima da određuju šta je nasilno, to će one više stvari potrpati u tu kategoriju, a svi mi biti suočeni sa većim rizicima. Jedna od posledica prethodnih nekoliko decenija samoprozvane nenasilne građanske neposlušnosti je da neki ljudi idu dotle da smatraju da je i vikanje nasilno, što omogućava da se čak i oni koji preduzimaju sve moguće mere da bi se zaštitili od policijskog nasilja prikažu kao nasilnici.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/images/violence/2b.jpg" />
</figure>
<blockquote>
<p>„Lica koja su se uhvatila za ruke i aktivno pružala otpor, to je samo po sebi akt nasilja… Formiranje ljudskog lanca hvatanjem za ruke pošto vam je naređeno da odstupite nije nenasilan protest.“</p>
</blockquote>
<blockquote>
<p>— Policijski kapetan Margo Benet, citirana u <a href="http://www.sfgate.com/cgi-bin/article.cgi?f=/c/a/2011/11/10/MNH21LTC4D.DTL#ixzz1dQT8J9cb">„San Francisko Kroniklu“</a>, (The San Francisco Chronicle) kako opravdava upotrebu sile protiv studenata Kalifornijskog Univerziteta u Berkliju</p>
</blockquote>
<h1 id="gospodareve-alatke-delegitimizacija-pogresno-interpretiranje-i-stvaranje-podela">Gospodareve alatke: delegitimizacija, pogrešno interpretiranje, i stvaranje podela</h1>
<p>Nasilna represija je samo jedna strana dvostruke strategije kojom se guše društveni pokreti. Da bi takva represija uspela, pokreti se prvo moraju podeliti na <em>legitimne</em> i <em>nelegitimne</em>, a potom je potrebno nagovoriti „legitimne“ da se odreknu „nelegitimnih“ – obično u zamenu za privilegije ili neke ustupke. Ovaj postupak možemo izbliza videti u radu profesionalnih novinara poput Krisa Hedžisa i Rebeke Solnit, koji se trude da demonizuju svoje rivale u pokretu Occupy.</p>
<p>U prošlogodišnjem članku <a href="https://www.commondreams.org/views/2011/11/14/throwing-out-masters-tools-and-building-better-house-thoughts-importance">„Odbacivanje gospodarevih alatki i izgradnja bolje kuće: razmišljanja o značaju nenasilja u pokretu Occupy“</a> Rebeka Solnit je iznela mešavinu moralnih i strateških argumenta protiv „nasilja“, koje je pojačala nekakvim američkim ekcepcionalizmom: Zapatisti mogu da nose oružje a egipatski pobunjenici mogu da spaljuju zgrade, ali neko niko ne zapali ni kantu za đubre u SAD-u. U osnovi njenog argumenta je tvrdnja da samo „moć naroda“ može da postigne revolucionarnu društvenu promenu – a ta „moć naroda“ je nužno nenasilna.</p>
<p>Solnitova bi trebalo da zna da definisanje nasilja nije neutralno: u njenom članku „Mit o nasilju u Sijetlu“ prepričala je svoju neuspešnu borbu protiv <em>New York Times</em>-a, koji je želela da natera da prestane sa predstavljanjem demonstracija protiv samita STO u Sijetlu 1999. kao nasilnih. Konstantnim isticanjem nasilja kao ključne kategorije, Solnitova doprinosi efikasnosti jednog od instrumenata koji će neminovno biti upotrebljeni protiv demonstranata – uključujući nju – svaki put kada je to u interesu moćnika.</p>
<p>Solnitova je pogotovo gnevna na one koji zagovaraju raznovrsnost taktika kao način da se spreči pomenuta podela pokreta. Nekoliko pasusa „Odbacivanja gospodarevih alatki“ je posvećeno kritikovanju CrimethInc-ovog pamfleta <a href="https://crimethinc.com/2011/10/08/dear-occupiers-a-letter-from-anarchists">„Dragi učesnici Occupy-a“</a>, koji Solnitova naziva „tiradom o opravdanosti nasilja“ i „ispraznim mačizmom začinjenim uvredama“, i u kome pribegava <em>ad hominem</em> napadima na autore o kojima zaista ne zna ništa.<sup id="fnref:2" role="doc-noteref"><a href="#fn:2" class="footnote" rel="footnote">2</a></sup></p>
<p>Kao što svako može <a href="https://cdn.crimethinc.com/images/occupy/dearoccupiers.pdf">lako da utvrdi</a>, „Dragi učesnici Occupy-a“ je većim delom prosto pregled sistemskih problema kapitalizma, dok je zastupanje raznovrsnosti taktika ograničeno na nekoliko manjih pasusa. Zašto bi nagrađivana autorka to predstavila kao tiradu u korist nasilja?</p>
<p>Možda iz istog razloga iz kog se pridružuje vlastima u delegitimisanju nasilja, čak i kada im to omogućava da delegitimišu i njene vlastite napore: i pozicija Solnitove u društvenim pokretima i njene privilegije u kapitalističkom društvu zavise od distinkcije između legitimnog i nelegitimnog. Ako društveni pokreti ikada prestanu da budu organizovani odozgo – ako prestanu da <em>sami sebi budu policija</em> – hedžisi i solnitove ovog sveta bi ostali bez posla – figurativno, ali i doslovno. To bi objasnilo zašto smatraju da su njihovi najgori neprijatelji oni koji se trezveno zalažu protiv deljenja pokreta na legitimne i nelegitimne frakcije.</p>
<p>Teško je zamisliti da bi Rebeka Solnit predstavila „Dragi učesnici Occupy-a“ na način na koji jeste, da je očekivala da će ga njeni čitaoci pročitati. S obzirom na njenu čitalačku publiku, to je bila razumna pretpostavka – njeni tekstovi se mahom objavljuju u korporativnim medijima, dok se publikacije CrimethInc-a distribuiraju isključivo putem samoorganizovanih mreža. U svakom slučaju, u tekstu nije priložila link ka pamfletu. Kris Hedžes je uradio sličnu stvar u svom ozloglašenom članku <a href="https://www.truthdig.com/articles/the-cancer-in-occupy/">„Kancer u pokretu Occupy“</a> u kome je izneo niz sramotnih generalizacija o „black bloc anarhistima“. Čini se da je kranji cilj oba autora <a href="https://crimethinc.com/2012/02/21/black-bloc-confidential">ućutkavanje</a>: <em>„Zašto biste želeli da čujete šta ti ljudi imaju da kažu? Oni su obične siledžije.“</em></p>
<p>Naslov članka Rebeke Solnit je referenca na uticajan tekst Odri Lord <a href="https://collectiveliberation.org/wp-content/uploads/2013/01/Lorde_The_Masters_Tools.pdf">„Gospodareve alatke nikada neće razmontirati gospodarevu kuću“</a>. Tekst Lordove nije bio oda nenasilju; čak je i Derik Džensen (koga Hedžes citira sa odobravanjem) osporio takvo tumačenje ovog citata. Evo, neka bude dovoljno ponoviti samo da najmoćnija gospodareva alatka nije nasilje, već su to delegitimizacija i podela – kao što je Odri Lord istakla u svom tekstu. Da bi zaštitili naše pokrete od njih, Odri nas opominje:</p>
<blockquote>
<p>„Ne smemo samo tolerisati različitost, moramo je videti kao izvor neophodnih polariteta između kojih naša kreativnost može da se rasplamsa… Samo se u toj međuzavisnosti različitih snaga, priznatih i ravnopravanih, može razviti sposobnost traženja novih načina postojanja u svetu, kao i hrabrost i volja da delamo tamo gde nema uputstava“.</p>
</blockquote>
<p>Ako želimo da preživimo, to znači da treba da:</p>
<blockquote>
<p>„…naučimo kako da se borimo sami, nepopularni i ponekad satanizovani, i kako da se udružimo sa ostalima za koje se smatra da su izvan struktura, da bismo definisali i tražili svet u kome svi možemo da napredujemo… naučimo kako da naše različitosti učinimo našim prednostima. Jer gospodareve alatke nikada neće razmontirati gospodarevu kuću.“</p>
</blockquote>
<p>Osobito je bezobrazno što Solnitova citira argument Lordove protiv ućutkavanja van konteksta, kako bi delegitimisala i podelila. No, možda ne bi trebalo da budemo iznenađeni kada uspešni profesionalci izdaju anonimne siromašne ljude: oni moraju da odbrane svoj klasni interes, inače rizikuju da nam se pridruže. Jer mehanizmi koji uzdižu ljude na uticajne pozicije unutar aktivističkih hijerarhija i liberalnih medija, takođe nisu neutralni; oni nagrađuju pokornost, često izraženu eufemizmom „nenasilje“, čineći nevidljivim one koje svojim radom zaista ugrožavaju kapitalizam i hijerarhiju.</p>
<h1 id="privlacnost-legitimiteta">Privlačnost legitimiteta</h1>
<p>Kada želimo da budemo shvaćeni ozbiljno, u iskušenju smo da prigrabimo legitimet koliko god možemo. Ali ako ne želimo da ojačavamo hijerarhije našeg društva, treba da pazimo da ne potvrđujemo vidove legitimiteta koji ih održavaju.</p>
<p>Lako je prepoznati kako to funkcioniše u određenim situacijama: kada, na primer, procenjujemo ljude na osnovu njihovih akademskih kvalifikacija, tada dajemo prioritet apstraktnom znanju nad životnim iskustvom, forsirajući one koje imaju šanse u akademskoj zajednici i marginalizujući sve ostale. U drugim slučajevima, to se događa suptilnije. Ističemo naš status organizatora zajednice, čime impliciramo da su oni koji nemaju vremena ili resursa da se time bave manje pozvani da govore. Pozivamo se na legitimitet koji imamo kao dugogodišnji „lokalci“, implicitno delegitimizirajući sve one koji to nisu – uključujući imigrante koji su bili primorani da se dosele u naš komšiluk, pošto su njihove zajednice razorene procesima koji potiču iz naših društava. Opravdavamo naše borbe na osnovu naših uloga u kapitalističkom društvu – kao studenti, radnici, poreski obveznici, građani – ne shvatajući koliko ovo može da oteža nezaposlenima, beskućnicima i isključenima da opravdaju svoje.</p>
<p>Često se iznenadimo kako nam se to vraća. Političari diskredituju naše drugove koristeći se rečnikom koji smo sami popularizovali. „To nisu aktivisti, to su beskućnici koji se prave da su aktivisti“. „Nismo se okomili na manjinske zajednice, već ih štitimo od kriminalnih aktivnosti“. Ali mi smo sami pripremili teren za ovo, prihvatajući jezik koji čini legitimitet uslovljenim.</p>
<p>Kada ističemo da su naši pokreti nenasilni, i da takvi moraju biti, mi radimo istu stvar. Time se stvara „Drugi“ koji je izvan zaštite bilo kakvog legitimiteta koji osvojimo za sebe, koji je, dakle, legitimna meta nasilja. Ko god otrgne i oslobodi svoje drugove iz ruku policije umesto da pasivno čeka da bude uhapšen, ko god napravi štit da bi se zaštitio od gumenih metaka umesto da prepusti ulice policiji, ko god biva optužen za napad na uniformisano lice zato što je bio napadnut od strane istog – svi ovi nesrećnici se bacaju vukovima kao <em>nasilnici</em>, trule jabuke. Oni koji su zbog svog nesigurnog zaposlenja ili imigracijskog statusa prinuđeni da nose maske čak i kada rade legalne stvari, bivaju odbačeni, proglašeni „kancerom“, izdani zarad nekoliko mrvica legitimiteta od strane moćnika. Mi, Dobri Građani, možemo da priuštimo da budemo savršeno transparentni; mi nikada ne bismo počinili krivično delo ili pružili utočište potencijalnom kriminalcu.</p>
<p>A „podrugovljenje“ (othering) nasilja krči put za <em>nasilje „podrugovljenja“</em>. Oni koji trpe najgore posledice toga nisu derišta iz srednje klase koja se u intenet raspravama stavljaju na stub srama, već isti oni ljudi koji se nalaze na pogrešnoj strani svake linije razdvajanja u kapitalizmu: siromašni, marginalizovani, oni bez kvalifikacija ili institucija koje stoje iza njih i bez podsticaja da igraju političke igre koje su nameštene u korist vlasti, a možda i u korist nekoliko džet-set aktivista.</p>
<p>Puko delegitimisanje nasilja ga ne može iskoreniti. Nejednakosti u našem društvu se ne mogu održavati bez njega, a očajni će uvek reagovati burno, pogotovo kada osete da su prepušteni sami sebi. No ova vrsta delegitimizacije može da stvori jaz između besnih i moralno superiornih, „iracionalnih“ i racionalnih, <em>nasilnih</em> i *društvenih. Videli smo posledice ovoga u neredima u Velikoj Britaniji avgusta 2011, kada su se mnogi obespravljeni, izgubivši nadu u poboljšanje svog položaja legitimnim sredstvima, upustili u privatni rat protiv vlasništva, policije, i ostatka društva. Neki od njih su ranije pokušali da učestvuju u određenim <a href="https://crimethinc.com/2011/01/27/the-uk-student-movement">društvenim pokretima</a>, ali su završili stigmatizovani kao huligani. Nije iznenađujuće da je njihova pobuna krenula antidruštvenim pravcem, što je rezultiralo u pet smrtnih slučajeva i još više ih otuđilo od ostalih delova stanovništva.</p>
<p>Odgovornost za ovu tragediju ne leži samo na samim pobunjenicima i onima koji su odgovorni za nepravde koje su im učinjene, već i na aktivistima koji su ih stigmatizovali umesto da im se pridruže u izgradnji pokreta koji bi mogao da kanališe njihov bes. Ako ne postoji veza između onih koji žele da promene društvo i onih koji u njemu najviše pate, ako ne postoji zajednički cilj optimističnih i besnih, onda kada se drugi budu pobunili, prvi će ih se odreći, a drugi će biti slomljeni zajedno sa svakom nadom u suštinsku promenu. Nema nade u ukidanje hijerarhije dokle god se isključuju obespravljeni, „Drugi“.</p>
<p>Šta bi onda trebalo da bude osnov za legitimitet, ako to nije naša privrženost legalitetu, nenasilju, ili bilo kojoj drugoj normi koja ostavlja naše potencijalne saborce na cedilu? Kako da objasnimo šta to radimo, i zašto imamo pravo na to? Moramo da iskujemo novu valutu legitimiteta koja neće biti pod kontrolom naših vladara, i koja neće stvarati „Druge“.</p>
<p>Kao anarhisti, smatramo da su želje i dobrobit nas i nama jednakih stvorenja jedini smislen osnov za delanje. Umesto da klasifikujemo radnje kao nasilne ili nenasilne, mi se usredsređujemo na to da li one uvećavaju ili umanjuju slobodu. Umesto da insistiramo na tome da smo nenasilni, mi ističemo da je neophodno prekinuti nasilje koje je inherentno hijerarhijskom sistemu. Ovo može biti neugodno onima koji su navikli da teže uspostavljanju dijaloga sa moćnima, ali je neizbežno za sve koji zbilja žele da ukinu njihovu moć.</p>
<h1 id="zakljucak-povratak-strategiji">Zaključak: Povratak strategiji</h1>
<p>Ali kako ćemo prekinuti nasilje hijerarhijskog sistema? Pobornici nenasilja svoju poziciju brane strateškim i moralnim argumentima: nasilje otuđuje mase, što nas sprečava da izgradimo „moć naroda“ koja nam je potrebna da bismo trijumfovali.</p>
<p>Postoji zrno istine u ovome. Ako nasilje shvatamo kao <em>nelegitimnu upotrebu sile</em>, onda se njihov argument može sažeti kao tautologija: <em>delegitimizovana radnja je nepopularna.</em></p>
<p>Oni koji legitimitet kapitalističkog društva uzimaju zdravo za gotovo skloni su stavu da je nasilan svako ko preduzima konkretne mere protiv nejednakosti u njemu. Tako da je izazov sa kojim smo suočeni sledeći: kako da legitimizujemo konkretne oblike otpora, ne na osnovu toga što su nenasilni, već na osnovu toga što su oslobađajući, toga što ispunjavaju realne potrebe i želje?</p>
<p>To nije mali poduhvat. Čak i kada strastveno verujemo u ono što radimo, ako to nije široko prihvaćeno kao legitimno dešava nam se da se pogubimo kada treba da se opravdamo. Kad bismo samo mogli da ostanemo u okviru granica koje nam ovaj sistem propisuje dok se trudimo da ga srušimo! Pokret Occupy su obeležili pokušaji da se uradi upravo to – građani su insistirali na svom pravu da okupiraju javne parkove na osnovu opskurnih rupa u zakonu, iznoseći nategnuta opravdanja koja običnim posmatračima nisu delovala ništa uverljivija nego vlastima. Ljudi žele da isprave nepravde oko sebe, ali tako je malo stvari koje osećaju da imaju pravo da učine u ovom izrazito regulisanom i kontrolisanom društvu.</p>
<p>Solnitova je možda u pravu kada ističe da je nenasilje bilo ključno za početni uspeh Occupy Wall Street-a: ljudi žele nekakvu garanciju da neće morati da napuste svoje zone komfora, i da će to što rade imati smisla drugima. No, često se događa da preduslovi za osnivanje pokreta postanu ograničenja koja se moraju prevazići: Occupy Oakland je nastavio da postoji i nakon što su okupacije zamrle <em>baš zato</em> što je prigrlio raznovrsnost taktika, a ne <em>uprkos</em> tome. Isto tako, ako zaista želimo da transformišemo naše društvo, ne možemo večno ostati u okviru uskih granica onoga što vlasti smatraju legitimnim: moramo proširiti opseg onoga što ljudi osećaju da imaju pravo da urade.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/images/violence/3b.jpg" />
</figure>
<p><strong>Sva medijska pažnja na svetu nam neće pomoći ako ne uspemo da stvorimo situaciju u kojoj se ljudi osećaju pozvanim da brane sebe i jedni druge.</strong></p>
<p>Legitimizovanje otpora i proširivanje kategorije prihvatljivog isprva neće biti popularno – ono to nikada nije, upravo zbog ranije navedene tautologije. Potreban je konstantan trud da bi se promenio diskurs, mirno suočavanje sa skandalizovanjem i optužbama, i skromno isticanje naših sopstvenih kriterijuma za ono što je legitimno.</p>
<p>Da li smatramo da je ovaj izazov vredan truda, zavisi od naših dugoročnih ciljeva. Kao što je <a href="http://theanarchistlibrary.org/library/david-graeber-the-shock-of-victory">istakao</a> Dejvid Greber, neslaganja oko ciljeva su često maskirana kao moralna i strateška neslaganja. Učiniti nenasilje centralnim načelom našeg pokreta ima smisla ako nam dugoročni cilj nije da dovedemo u pitanje osnovnu strukturu našeg društva, već da izgradimo masovan pokret koji može imati legitimitet kakvim ga definišu moćni, i koji je spreman da se <em>disciplinuje</em> u skladu sa tim. Ali ako zaista želimo da transformišemo naše društvo, moramo transformirati diskurs legitimiteta, a ne samo se dobro pozicionirati u okviru postojećeg. Ako se usredsredimo samo na to pozicioniranje, shvatićemo da nam oslonac neprestano izmiče, i da mnogi od onih sa kojima treba da nađemo zajednički cilj nikada neće moći da ga podele sa nama.</p>
<p>Važno je voditi rasprave o strategiji: udaljavanje od diskursa nenasilja ne znači da moramo da podržimo svaki polomljen prozor kao <em>dobru ideju</em>… Ali te rasprave samo opstruira kada dogmatisti insistiraju da svi koji ne dele njihove ciljeve i pretpostavke – da ne kažemo njihove klasne interese! – nemaju osećaj za strategiju. Takođe nije strateški usredsrediti se na delegitimisanje tuđih napora umesto na koordinisanje u cilju zajedničkog delovanja tamo gde se preklapamo. To je suština zagovaranja raznovrsnosti taktika: treba izgraditi pokret u kome ima mesta za sve nas, a nema prostora za dominaciju i ućutkivanje, stvoriti tu „moć naroda“ koja se može i proširivati i intenzivirati.</p>
<h1 id="za-dalje-citanje">Za dalje čitanje</h1>
<ul>
<li><a href="http://woborders.wordpress.com/2012/02/13/debating-tactics-remember-to-ask-what-works/"><strong>Debating Tactics: Remember to Ask, “What Works?”</strong></a></li>
<li><a href="https://threews.wordpress.com/2012/02/13/historicizing-violence-thoughts-on-the-hedgesgraeber-debate/"><strong>Historicizing “Violence”: Thoughts on the Hedges/Graeber Debate</strong></a></li>
</ul>
<blockquote>
<p><strong>„Oni koji su izjavili da je egipatska revolucija bila mirna nisu videli užase koje nam je priredila policija, niti su videli otpor, čak i silu, koju su revolucionari koristili protiv policije kako bi odbranili svoje privremene okupacije i prostore: po proceni same vlade, zapaljeno je 99 policijskih stanica, uništeno na hiljade policijskih vozila, a sve prostorije vladajuće partije, širom Egipta, su spaljene. Podizali smo barikade, tukli smo se sa policajcima i gađali ih kamenjem čak i dok su na nas ispaljivali suzavac i bojevu municiju… da je država odmah odustala bili bismo presrećni, ali pošto su odlučili da nas zlostavljaju, tuku, ubijaju, znali smo da nema druge opcije nego da uzvratimo.“</strong></p>
</blockquote>
<p>– <a href="http://occupywallst.org/article/solidarity-statement-cairo/">Pismo podrške iz Kaira</a> upućeno pokretu Occupy Wall Street, 24. oktobra 2011.</p>
<div class="footnotes" role="doc-endnotes">
<ol>
<li id="fn:1" role="doc-endnote">
<p>Pogledajte samo kako policajci redovno optužuju ljude koje hapse za nasilje koje su sami počinili nad njima. <a href="#fnref:1" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:2" role="doc-endnote">
<p>Ako to uopšte ima nekog značaja, iako Solnitova navodi da „ne delujemo spremni da delamo“, autori pamfleta „Dragi učesnici Occupy-a“ i ovog teksta su celog života učestovali u društvenim pokretima, i pritom većina živi debelo ispod granice siromaštva, daleko od liberalnih Meka poput njenog San Franciska. Ova tema nam je veoma bliska: nekoliko nas se suočilo sa isfabrikovanim optužbama za učešće u neredima (jedna je „zaslužena“ obavljanjem funkcije osobe za kontakt sa javnošću tokom protesta protiv gentrifikacije) i mnogi od nas imaju drage prijatelje u zatvoru. Odlučili smo da pišemo anonimno delom zato što – budući da nismo profesionalni novinari – ne možemo da računamo da nas poslodavci neće diskriminisati zbog naših političkih ubeđenja, delom zato što ta ubeđenja privlače više neprijateljstva od strane vlasti nego ubeđenja Solnitove i Hedžesa, ali iznad svega zato što ne želimo da gradimo karijere ili ličnu slavu na našim nastojanjima da promenimo svet. <a href="#fnref:2" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
</ol>
</div>
https://crimethinc.com/2021/11/28/sadrzaj-tvog-svakodnevnog-zivota2021-11-28T17:06:46Z2021-11-28T17:06:46ZSadržaj tvog svakodnevnog života
<p>Koliko sati dnevno provodiš ispred televizijskog ekrana? Kompjuterskog ekrana? Iza automobilskog stakla? Ispred sva tri “stakla” zajedno? Od čega se zaklanjaš? Koliko tvog života dolazi do tebe kroz ekran, posredno?</p>
<p>Da li je posmatranje nečega uzbudljivo koliko i obavljanje nečega? Da li imaš dovoljno vremena da uradiš sve stvari koje želiš? Da li imaš dovoljno energije za to? Zašto? A koliko sati dnevno spavaš? Kako na tebe utiče standardizovano vrijeme, stvoreno samo da bi tvoje pokrete sinhronizovalo sa pokretima miliona drugih ljudi? Koje je najduže vreme za koje nisi znao koliko je sati? Ko ili šta kontroliše tvoje minute i sate? Minute i sate koji se dodaju tvom životu? Da li štediš vrijeme? Štediš ga za šta?</p>
<p>Da li možeš staviti cijenu na divan dan, kada ptičice pjevaju, a ljudi se šetaju? Koliko dolara po satu je potrebno da ti plate da bi ostao unutra i prodavao stvari ili sređivao papire? Šta to možeš dobiti kasnije što će nadomjestiti ovaj dan tvog života?</p>
<p>Kako se osjećaš kada si u gomili, kada si okružen anonimnim masama? Da li nekad otkriješ da zapravo blokiraš svoje emocionalne odgovore prema drugim ljudskim bićima? I ko ti sprema obroke? Da li si ikada sam jeo? Da li nekada jedeš stojeći? Koliko znaš o onome što jedeš i odakle to dolazi? Koliko im vjeruješ?</p>
<p>Čega smo lišeni upotrebom oruđa za uštedu rada? Oruđa za uštedu misli? Kako na tebe utiču zahtjevi za efikasnošću, koji vrijednost stavljaju na proizvod prije nego na proces, na budućnost prije nego na sadašnjost, sadašnji trenutak koji postaje sve kraći i kraći dok sve brže i brže idemo ka budućnosti? Ka čemu se zalećemo? Da li štedimo vrijeme? Štedimo ga za šta?</p>
<p>Kako na tebe utiče to što te pokreću po propisanim putanjama, u liftovima, autobusima, metrou, pokretnim stepenicama, ili auto-putevima i trotoaru? To što se krećeš, radiš i živiš u dvodimenzionalnim i trodimenzionalnim poljima? Kako na tebe utiče to što te organizuju, imobilišu, planiraju, umjesto da lutaš, tumaraš slobodno i spontano? Sakupljanje otpadaka? (Krađa robe iz radnje?) Koliku slobodu pokreta imaš – slobodu da se krećeš kroz prostor, da se krećeš daleko koliko želiš, u novim i neistraženim pravcima?</p>
<p>A kako čekanje utiče na tebe? Čekanje u redu, u saobraćaju, čekanje da jedeš, čekanje autobusa, čekanje da pišaš – učeći da kažnjavaš i ignorišeš spontane potrebe? Kako na tebe utiče uzdržavanje od želja? Seksualna represija, odlaganje ili odbijanje zadovoljstva, počevši od djetinjstva, zajedno sa potiskivanjem svega u tebi što je spontano, svega što pokazuje tvoju divlju prirodu, tvoju pripadnost carstvu životinja? Da li je zadovoljstvo opasno?</p>
<p>Da li opasnost može donijeti radost? Da li ikada osjećaš potrebu da gledaš nebo? (Da li na njemu još uvijek možeš da vidiš mnogo zvijezda?) Da li ikada osjećaš potrebu da vidiš vodu, lišće, krošnje, životinje? Odsjaje, svjetlucanje, kretanje? Da li zbog toga imaš kućnog ljubimca, akvarijum, biljke u kući? Ili su televizor i video tvoj odsjaj, svjetlucanje i kretanje? Koliki dio tvog života dolazi kroz ekran, posredno? Ako bi se tvoj život pretočio u film, da li bi ga gledao? Kako se osjećaš u situacijama nametnute pasivnosti?</p>
<p>Kako neprekidni napad simboličke komunikacije – zvuk, slika, štampa, bilbordi, video, radio, robotski glasovi – utiče na tebe, dok se probijaš kroz šumu znakova? Šta ti nameću? Da li ti je nekada potrebna samoća, tišina, razmišljanje? Da li se sjećaš toga? Samostalno razmišljanje, umjesto reagovanja na stimulans? Da li je teško skrenuti pogled?</p>
<p>Da li je skretanje pogleda baš ta stvar koja nije dozvoljena? Gdje možeš otići i pronaći tišinu i samoću? Ne «bijeli šum», već potpunu tišinu? Ne usamljenost, već finu samoću? Koliko često si se zaustavljao da bi sebi postavio ovakva pitanja? Da li smatraš da izvodiš akcije simboličkog nasilja? Da li si se ikada osjećao usamljeno na način koji riječi ne mogu opisati?</p>
<p class="darkred"><strong><em>Da li se ponekad osjećaš kao da si spreman da IZGUBIŠ KONTROLU?</em></strong></p>
https://crimethinc.com/2021/11/28/seks-savjeti-za-rastrojenu-mladez2021-11-28T16:59:00Z2022-03-14T03:45:16ZSeks: savjeti za rastrojenu mladež
<p>Imaš li seksualnih problema? Teško se uzbudiš, seks te ne ispunjava ili jednostavno teško susrećeš partnere s kojima bi podijelio taj aspekt svog života? Odgovor je vjerojatno “da”.</p>
<p>Dovoljno je da baciš pogled na policu sa časopisima u bilo kojoj trgovini i iz svih savjetodavnih kolumni i članaka ti postaje jasno koliko su seksualno izgubljeni i frustrirani današnji ljudi. Nažalost, ovakvi časopisi nude samo simptomatski tretman (u suprotnom ne bi iznova štampali iste članke svaki mjesec) bez pravih, radikalnih rješenja. Do danas se tek nekolicina ljudi usudila otvoreno govoriti o svojim problemima, za što je prvenstveno kriv društveni pritisak koji zahtijeva od pojedinca da bude „uspješan“ u svim životnim područjima. Stoga, nastavljajući u revijalnom tonu s pružanjem pomoći kada god je ona potrebna, nudimo neke savjete:</p>
<ul>
<li>
<p>Prestani svoju seksualnost podčinjavati vlastitoj misiji da postaneš dobar građanin (odgovoran ljubavnik, mačo-muškarac, itd.) – zato jer se ona neće podčiniti. Bolje je rješenje da ti služiš njoj ako se služiti uopće mora.</p>
</li>
<li>
<p>Prestani očekivati da te tvoj seksualni život (romansa ili bilo što drugo takve vrste) opskrbljuje kvalitetama koje bi trebale biti svojstvene svakom trenutku tvog života. Uloga tvoje seksualnosti nije da bude jedini izvor uzbuđenja, intimnosti ili užitka – uloga seksa je da bude samo to što jest, samo seks. Ako se u svakodnevnom životu osjećaš zatočenim, nesigurnim ili se dosađuješ, teško da ćeš se takvih osjećaja riješiti u krevetu.</p>
</li>
<li>
<p>Ako je tvoja vizija „sedmog neba“ savršen seks s prelijepim partnerom/icom, zaboravi je. Raj ne može biti izoliran dio života, već treba biti potpun način života. U suprotnom će postati samo jalov mit koji će oklevetati i iscrpsti trenutke pravog doživljaja. Bolje bi bilo da nađemo način kako da <em>svaki trenutak</em> svog života učinimo uzbudljivim poput seksa (i vjeruj mi – to je moguće!) uzimajući pritom u obzir činjenicu da se ne možemo jebati <em>cijelo vrijeme</em>, to bi uostalom i dosadilo, jer život ima toliko aspekata koje ne smijemo zanemariti. Isto tako strast možeš doživjeti i podijeliti s nekim i izrađujući lutke za ulične demonstracije, šuljajući se krovovima za kasnih noćnih razgovora ili švercajući se na trajektima. Većina ljudi jednostavno nije imala priliku da zajedno s nekim podijeli osjećaj slobode i divljine izvan spavaće sobe. Stoga teško da će isto osjetiti ispod popluna.</p>
</li>
<li>
<p>Oslobodi svoju seksualnost od definicija i opisivanja zategnutih poput omče izvanjskim silama: reklamnim panelima, romantičnim komedijama, očekivanjima tvojih prijatelja, roditelja i ljubavnika, televizijskim programima i ostalim sredstvima za sociološko programiranje koji diktiraju čežnju i ograničavaju erotiku isključivo na seksualno. Takva oruđa moći su uložila sve kako bi zadržala tvoju seksualnost ogoljenom i ograničenom samo na akt fizičkog kontakta, na rutinu, jednog partnera i jednu getoiziranu kategoriju s ciljem da nikad ne otkriješ slobodu koju možeš doživjeti u prostorima izvan njihove kontrole i izvan njihovog ciljanog tržišta. Učini samo korak izvan propisanih granica i svijet je tvoj.</p>
</li>
<li>
<p>Između ostalog, to znači odbaciti svoju pornografiju. Pornografija nije opscena zato jer je seksualna, već zato jer to <em>nije</em>. Zamijeni pornografske prikaze sa <em>stvarnošću</em> kako bi u potpunosti iskusio mogućnosti koje ti stvarnost pruža. Masturbacija je prekrasna stvar, ali nemoj dopustiti da pornografska industrija kupi tvoj libido. Dvodimenzionalna žena, kolikogod moćno izgledala, učinit će točno ono što joj narediš, ali i ništa više. To znači da te neće moći suočiti sa svojim potrebama i očekivanjima, nikada ti neće pokazati nova uzbuđenja, neće braniti samu sebe. Takvo odbijanje suočavanja sa stvarnošću je otklanjanje od beskrajnih prostranstva slobode koja se mogu doseći samo s drugima. Predajući se svojim fantazijama trebamo biti oprezni da se ne pretvorimo u robove kojima vlada fetišiziranje nasilja dominacije jednostranog seksa i da ne završimo živeći u sterilnom determinističkom svijetu manične kontrole. Želiš istraživati, dosegnuti nezamislive vrhunce, isprobati stvari koje nikad nisi vidio u filmovima? Učini to s drugim ljudima – oni su negdje vani. Pokaži im da si spreman.</p>
</li>
</ul>
<p>Seksualnost kao umjetnost – to je početak. Ali više umjetnost o seksualnosti? Dvojbeno je hoće li svijet slika ikad više pripadati nama… To je samo još jedno područje odvraćanja naše pažnje od stvarnosti gdje bi trebali djelovati, biti i osjećati zajedno s drugima, a ne sa zastrašujućom sigurnošću nekog objekta. Vodi ljubav i pričaj o svojim najbolje čuvanim tajnama, svojim najgorim potrebama, zahtjevima koje kultura straha postavlja pred tvoju seksualnost te je ograničava. Ne boj se, nisi jedini koji misli da nešto skriva, tvoja je tajna sigurna sa svima nama! Zajedno možemo izaći odavde, ali prvo moramo iskreno zaključiti gdje smo mi to jebote.</p>
<p><em>Naći zadovoljenje koje istovremeno zadovoljava i obara naše programirane, zatrovane želje, te nas tako preoblikuje – to je ključ.</em></p>
https://crimethinc.com/2020/10/13/wr-misterije-organizma-s-one-strane-oslobodenja-zelje2020-10-13T15:33:16Z2022-11-20T08:34:51ZWR: Misterije organizma – S one strane oslobođenja željeWhat Makavejev's classic film has to offer today's struggles against nationalism, fascism, and dogmatism.
<figure><img class="u-photo" alt="" src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/header.jpg" /></figure>
<p>Anarhizam, koji je do sredine 20. veka bio slomljen u najvećem delu sveta, vratio se u život u najrazličitijim sredinama. U SAD-u se ponovo pojavio među aktivistima poput jipija; u Britaniji je ponovo iskrsnuo u pankerskoj potkulturi; u Jugoslaviji, gde je tobožnje <a href="https://antipolitika.noblogs.org/en/post/2020/07/17/radnicko-samoupravljanje/">„samoupravljanje“</a> na radnom mestu bilo zvanični program komunističke partije, pojavio se u buntovnom filmskom pokretu, <em>Crnom talasu</em>. Kao povesničari anarhizma, mi se ne bavimo samo konferencijama i neredima, već i filmom.</p>
<p>Od svih ostvarenja Crnog talasa, <em>WR: Misterije organizma</em> Dušana Makavejeva se ističu kao egzemplarni anarhistički film. Umesto da reklamira anarhizam poput još jednog proizvoda u supermarketu ideologija, on demonstrira metod koji potkopava sve ideologije, sve usvojene mudrosti. On nas i danas tera na razmišljanje.</p>
<hr />
<p>Borba komunističkih partizana protiv nacističke okupacije obezbedila je osnivački mit jugoslovenskog nacionalnog identiteta 20. veka. Nakon Drugog svetskog rata, jugoslovenska država je slivala milione u partizanske blokbastere poput <em>Bitke na Neretvi</em> i druge ode patriotskom samožrtvovanju, potpuno lišene erotike. Ovi filmovi oslikavali su svet moralnih binarnosti: heroizam nasuprot kukavičluka, uzdržljivost nasuprot prepuštanja, komunizam nasuprot fašizma.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/10.jpg" class="portrait"> cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/10.jpg </a></p>
<p>Poster za “Bitku na Neretvi”, klasik izraženog militarizma i potisnute seksualnosti. Uporedite to sa <a href="http://reel3.com/north-by-northwest-the-original-ending/">završnom scenom</a> Hičkokovog filma “Sever-severozapad”.</p>
<p>Istovremeno, Titov razlaz sa Staljinom 1948. je pripremio teren za to da jugoslovenski socijalistički eksperiment krene sopstvenim putem. Geopolitički, Jugoslavija je predstavljala treću silu pored Istočnog i Zapadnog bloka; ekonomski, „samoupravljanje“ je bilo zvanična politika vlade; društveno, Jugoslavija je navodno nudila tolerantniju i egalitarniju alternativu kapitalizmu SAD-a i totalitarizmu SSSR-a.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/7.jpg" class="portrait"> cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/7.jpg </a></p>
<p>Makavejev je odlučio da testira granice jugoslovenske popustljivosti. Istražujući varijante marksizma, on je u delu austrijskog psihoanalitičara Vilhelma Rajha (Wilhelm Reich) otkrio neistraženi put. Štićenik Sigmunda Frojda, Rajh je osnovao Nemačko društvo za proletersku seksualnu politiku (sekspol) kako bi promovisao seksualno oslobođenje; u knjigama poput <a href="https://www.scribd.com/doc/289219702/Wilhelm-Reich-Masovna-psihologija-fašizma-pdf"><em>Masovne psihologije fašizma</em></a>, nastojao je da utvrdi ulogu psiholoških činilaca u usponu autoritarizma. Prognan iz Komunističke partije od strane prosovjetskih puritanaca i izbegao iz Evrope zbog nacističkog dolaska na vlast, Rajh je pobegao u Sjedinjene Države. Umro je u zatvoru, nakon što je poslednje godine života proveo kao osobenjak, promovišući orgonske akumulatore, razbijače oblaka, i druge pseudonaučne pronalaske, uveren da je još uvek meta progona „crvenih fašista“, pošto je Uprava za hranu i lekove (Food and Drug Administration, FDA) spalila njegove knjige.</p>
<p>Sledeći Rajhove stope, Makavejev je otputovao u Sjedinjene Države i intervjuisao Rajhove preostale učenike, napravivši snimke terapeuta, umetnika, i preduzetnika povezanih sa onim što je Rajh nazvao seksualnom revolucijom. Po povratku kući, dopunio je materijal isečcima iz sovjetskih propagandnih filmova poput <a href="https://www.youtube.com/watch?v=yRxBg7UFok4"><em>Zaveta</em></a> i snimio sopstvenu fiktivnu sekvencu.</p>
<p>Fiktivna sekvenca čini kičmu nekonvencionalnog zapleta <em>WR</em>-a, deleći ga na dva kratkometražna „sekspol“ filma. Prvih 25 minuta naizgled deluje kao dokumentarac o Vilhelmu Rajhu i njegovom zaveštanju u SAD-u, datirani na „1. maj 1931, Berlin“ – kada je Rajhov originalni sekspol mogao da napravi ovaj film, u alternativnom univerzumu koji je Makavejev zamešao. Ostatak filma, datiran na „1. maj 1971, Beograd“, odigrava se u imaginarnoj Jugoslaviji, gde protagonistkinja, Milena,<sup id="fnref:1" role="doc-noteref"><a href="#fn:1" class="footnote" rel="footnote">1</a></sup> pokušava da sprovede Rajhovu filozofiju kao oblik ortodoksnog partijskog komunizma.</p>
<p><em>WR: Misterije organizma</em> su zadobile kultni status nakon premijernog prikazivanja 1971, ali su socijalističke vlasti gotovo smesta odlučile da ih zabrane. Film je u Jugoslaviji bio zabranjen deceniju i po.<sup id="fnref:2" role="doc-noteref"><a href="#fn:2" class="footnote" rel="footnote">2</a></sup> Sam Makavejev bio je primoran da ode u izgnanstvo na Zapad, nakon tužbe koju su protiv njega podneli partizanski veterani.</p>
<p>U intervjuu iz 1995, Makavejev je zabranu <em>WR</em>-a pripisao neprestanom uticaju SSSR-a na Jugoslaviju. Pa ipak, kapitalistički Zapad na kraju nije iskazao ništa više podrške za njegovo subverzivno pravljene filmova. S obzirom na njegova iskušenja sa obe strane podele, možemo videti da represija kojoj je Makavejev bio izložen i kroz koju je prošao nije bila ograničena na jedan nacionalni kontekst, već da odlikuje svaku naciju, kako pod kapitalizmom, tako i pod komunizmom.</p>
<hr />
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/6.jpg" class=""> cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/6.jpg </a></p>
<blockquote>
<p>„Nema ničega u ovom ljudskom svetu što na neki način nije istinito, čak i u najiskrivljenijem vidu.“</p>
</blockquote>
<p>Ovaj citat, koji Makavejev pripisuje Vilhelmu Rajhu, je ključ za razumevanje čitavog filma. Odlučan da razotkrije iskrivljenosti koje je represija izazvala kod čovečanstva, Makavejev iznosi jednu od najžešćih osuda autoritarizma nastalih u 20. veku. Pa ipak, njegovi krajnji motivi su saosećajni i afirmativni. On je poput doktora koji pokušava da dijagnostikuje oboljenje koje istovremeno pogađa i pacijenta i medicinsku profesiju; zbog toga film može delovati tako protivrečno.</p>
<p>Stavljen pred dve naizgled suprotstavljene pozicije, Makavejev uvek odbija da zauzme stranu, umesto toga otkrivajući zajedničke crte koje ih povezuju. Potom uvodi treću mogućnost kao kontrapunkt prvim dvema, i to služi kao polazna tačka za prevazilaženje nove opozicije pomoću istog metoda. Na ovaj način, on potkopava i transformiše binarnosti koje su bile suštinske kako za jugoslovenski film, tako i za hladnoratovsku politiku.</p>
<p>Polazeći od marksizma i (puritanskog, represivnog) Sovjetskog Saveza sa jedne, i kapitalizma i zapadnjačkog (postvarenog, eksploatativnog) seksualnog oslobođenja sa druge strane, Makavejev uzima učenja Vilhelma Rajha kao temelj imaginarne Jugoslavije koja predstavlja komunistički model za seksualno oslobođenje.<sup id="fnref:3" role="doc-noteref"><a href="#fn:3" class="footnote" rel="footnote">3</a></sup> Potom iznosi kritiku seksualnog oslobođenja <em>kao ideologije</em>, prikazujući alternativni komunizam u kojem bi sekusalno oslobođenje moglo biti <em>represivno ostvareno</em>, poput radničkog oslobođenja pod Titom.</p>
<p>Poput dadaista pre njega, Makavejev iznosi svoju kritiku putem kolaža: montaža je njegov odgovor na dijalektiku. On stavlja u jukstapoziciju svoje dokumentarne snimke iz SAD-a, propagandne filmove iz Sovjetskog Saveza, komunističke Kine, i nacističke Nemačke, i sopstveni maštarski jugoslovenski propagandni film. Deluje kao da gledalac menja između nekoliko kanala dok se i saundtrak i teme prelivaju iz jednog u drugi; svaki prelaz usložnjava i intenzivira mrežu asocijacija.</p>
<p>Na primer, nakon portreta konzervativnih meštana onog dela Mejna u kojem se Rajh skrasio, Makavejev seče nazad na ulice Njujorka, prikazujući Vorholovu (Andy Warhol) starletu Džeki Kurtis (Jackie Curtis) kako šetka kroz blještava svetla poslovne četvrti sa svojim momkom. Preko ove scene Makavejev pušta radio-reklamu: „Sunce je Vaše uz <em>Coppertone</em>“.<sup id="fnref:4" role="doc-noteref"><a href="#fn:4" class="footnote" rel="footnote">4</a></sup> SAD je istovremeno i bastion palanačkog konzervativizma i zemlja slobode u kojoj se seksualne razlike manifestuju kao postvarenje ličnosti na tržištu identiteta. Provincijska netolerantnost rame uz rame sa <em>represivnom tolerancijom</em> metropole – ono što je Herbert Markuze nazivao <a href="https://svetlogike.files.wordpress.com/2014/02/herbert-marcuse-covjek-jedne-dimenzije.pdf">„represivnom desubliminacijom“</a>.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/5.jpg" class=""> U uvodnoj sceni filma Makavejev dekodira podtekst čuvenog citata Mao Ce-tunga: “Ukoliko želite da napravite omlet, morati razbiti nekoliko jaja” u pogledu seksa, reprodukcije i destrukcije. </a></p>
<hr />
<p>Protagonistkinja sekvenci koje se odigravaju u Jugoslaviji je Milena, apostol Rajhovih uputstava za seksualno oslobođenje. Milena je oličenje ideologa: strastvena i doktrinarna, ona je zamenila <em>stupanje partijskom linijom</em> za istinsko ostvarivanje njenog programa. Vidimo je kako čita rajhovsku propagandu, puši cigaru <em>à la</em> Sigmund Frojd, i sedi u svom orgonskom akumulatoru dok njena sustanarka, Jagoda, vodi ljubav.</p>
<p>Milenin glas u filmu je i Rajhov glas, ali osim toga, to je glas Makavejeva – glas Jugoslovena koji pravi dokumentarac o Rajhu. Milena je Makavejevljeva dvojnica, dogmatična parodija njegove zainteresovanosti za Rajhove ideje kao emancipatorski program – i jugoslovenskog koketiranja sa marksizmom. Milenino mučeništvo je alegorija Rajhovog progona i izgnanstva, koje nagoveštava nesreće samog Makavejeva u domovini, a potom i na Zapadu.</p>
<p>U najčuvenijoj sceni <em>WR</em>-a, Milena izlazi na balkon svog stana kako bi održala govor susedima, u sekvenci koja podražava najveće sovjetske propagandne filmove. „Socijalizam ne može da isključuje ljudska zadovoljstva iz svojih programa!“, deklamuje propraćena pljeskom proletera, demagog seksualne slobode. „Oktobarska revolucija propala je na pitanju slobodne ljubavi!“ (Kamera se prebacuje na njenu sustanarku Jagodu, koja dahće „Opštenarodni rat!“ dok pokušava – igrajući se? – da pobegne od svog ljubavnika.) „Ako se omladini zapečati seks, ona srlja u ostala zabranjena uzbuđenja /…/ političke pobune sa lepršavim zastavama i sukobima sa policijom, kao komunisti pre rata! Nama treba slobodna omladina i društvo bez kriminala!“</p>
<p>Odevena u mini-suknju i vojnu jaknu, Milena napreduje ka vrhuncu. „Slatki zaborav, to je zahtev masa! Ako se narodu ne da slobodna ljubav uzeće sve ostalo! Tako su počele revolucije. Tako počinje fašizam i smak sveta!“ Na prvo gledanje, može izgledati da Milena zagovara seksualno oslobođenje. Zapravo, ona izlaže uputstvo za <em>represivnu desublimaciju</em> kao vakcinu protiv revolucije.</p>
<p>Scena se završava poput klasičnog partizanskog filma, dok svi zajedno pevaju jugoslovensku narodnu pesmu – i iznenada, film se prebacuje na skup u Pekingu gde desetine hiljada ljudi istovremeno podiže Maovu Crvenu knjižicu uvis. Staljin, glamurizovan u sovjetskom propagandnom filmu, korača uz zvuke citre: „Pokazali smo na delu da smo ne samo sposobni da srušimo stari red, nego da i sagradimo novi, socijalistički.“</p>
<p>To je problem – kako red nasleđuje red, diktator menja cara, baš kao što je Edip zamenio svog oca. Film se prebacuje na scenu u kojoj je štićenik duševne bolnice podvrgnut terapiji elektro-šokovima, a citra nastavlja, navodeći na povezanost između patrijarhalnog vođstva, državne moći, i institucionalnog nametanja mentalnog zdravlja. Norme seksualnog oslobođenja nisu ništa više oslobađajuće od normi marksizma, koje nisu ništa više oslobađajuće od normi kapitalizma.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/4.jpg" class=""> Milena puši cigaru poput Sigmunda Frojda ili Čegevare </a></p>
<hr />
<p>Kako film dobija na zamahu, Milena odlazi da gleda nastup ruske trupe umetničkih klizača. Ona i njena sustanarka se nalaze u društvu dvojice mladih vojnika: „Vi ste, drugarice, sada pod zaštitom Jugoslovenske narodne armije“, kaže jedan od njih udvarajući se.</p>
<p>„A ko će me štititi od vas?“, odgovara Milenina sustanarka.</p>
<p>Na Milenu ne ostavljaju utisak jugoslovenski vojnici niskih činova. Njoj je za oko zapao Rus, zvezda umetničkog klizanja. On je otelotvorenje nacionalističke muškosti; scenska šminka njegove profesije samo ističe njegovu ledenu muževnost. Kada ode iza scene kako bi mu zatražila autogram, on svoje odgovore recituje direktno iz knjige sa frazama Komunističke partije. Zove se Vladimir Iljič – neskrivena aluzija na Lenjina.</p>
<p>Privlačnost koju Milena oseća prema Vladimiru Iljiču naglašava poentu da naše trenutne želje ne predstavljaju nužno izlaz iz reda koji ih je proizveo. („Ti si zaključan u svojoj patnji“, peva Leonard Koen, „a tvoja zadovoljstva su lokot.“) Ranije u filmu, čujemo kako Džeki Kurtis opisuje svog ljubavnika Erika kao „američkog heroja“ dok Tuli Kupferberg vreba Menhetnom sa mitraljezom-igračkom, podražavajući vojnika SAD. Na početku filma Kupferberg<sup id="fnref:5" role="doc-noteref"><a href="#fn:5" class="footnote" rel="footnote">5</a></sup> izgovara, „Onaj koji odabere ropstvo – da li je ipak rob?“</p>
<p>Milena odvodi Vladimira Iljiča u svoj stan, kako bi upoznala sujetnog Rusa sa idejama svog učitelja, Vilhelma Rajha. „Njegovo ime je Svetska Revolucija“, objašnjava, ukazujući nam na još jednu mogućnost tumačenja naslova filma.<sup id="fnref:6" role="doc-noteref"><a href="#fn:6" class="footnote" rel="footnote">6</a></sup> „On tvrdi da svaki čovek, svaki fini čovek – vi ili ja – krije iza svoje fasade ogroman paket eksploziva. Jednu ogromu energiju koju mogu da aktiviraju samo rat ili revolucija.“</p>
<p>„A ja? Je l’ i ja?“, prekida Milenina sustanarka, koja se skinula gola. „I ljubav i zločin. Daj malo.“</p>
<p>U tom trenutku, uz zvuke raspojasanih truba, Milenin bivši ljubavnik, lumpenproleter Radmilović, ulazi razbijajući zid poput crtanog superheroja pravo iz pera Deleza i Gatarija.<sup id="fnref:7" role="doc-noteref"><a href="#fn:7" class="footnote" rel="footnote">7</a></sup> Radmilović vrši funkciju svojevrsne šekspirovske lude: pošto je seksistički, pijani neotesanac, dopušteno mu je da govori i radi stvari koje bi inače bile nedopustive na jugoslovenskom filmu. Kada ga susrećemo po prvi put, on barikadira put; optužuje vozača BMW-a da je pripadnik crvene buržoazije. Makavejev stavlja sopstvene anarhističke ideje u usta komunističke karikature anarhiste, kako bi poštedeo vlasti napora da od njega prave karikaturu – primenjujući svevremenu socijalističku taktiku, on je zapravo ismeva.</p>
<p>Prekidajući razgovor o Rajhu, Radmilović razdragano ugurava Vladimira Iljiča u ormar i počinje da ga zakiva. Milena je prestravljena: „Oslobodi Narodnog umetnika!“</p>
<p>Id zarobljava superego: kolo sreće se okreće!</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/8.jpg" class=""> Milena pokušava da objasni Vladimiru Iliču na koji način patrijarhalna struktura moći igra ulogu u pojavi fašizma. “Govoriti istinu onima na pozicijama moći” – stara časna liberalna strategija – to što je uglavnom neuspešna nija samo zato što vlast nije impresionirana istinom, već i zato što oni koji je koriste uglavnom nisu svesni uporišta koje je privlačnost ka vlasti već ostvatila u njima samima. </a></p>
<hr />
<p>Scena nas vraća u Njujork, gde se Nensi Godfri (Nancy Godfrey) priprema da napravi gipsani kalup falusa njujorškog preduzetnika Džima Baklija (Jim Buckley). Dok Godfri masira Baklija do erekcije, vidimo Milenu koja čita naglas iz Lenjinove <a href="https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/lenjin/1917/09/drzava-revolucija/index.htm"><em>Države i revolucije</em></a>, u kojoj Lenjin citira Engelsa:</p>
<blockquote>
<p>„Dokle god je proletarijatu potrebna država, ona mu nije potrebna u interesu slobode, nego u interesu tlačenja njegovih protivnika, a kada to bude bilo moguće – govoriti o slobodi – onda će država kao takva prestati da postoji.“</p>
</blockquote>
<p>Drugim rečima, država (koncentracija moći i vlasti u rukama nekolicine) će stvoriti uslove za slobodu (raspodelu moći i sredstava svima, na horizontalnim osnovama). <a href="https://www.youtube.com/watch?v=JvA1bKLQtbM">„Kill for Peace“</a> od The Fugsa, podjednako oksimoroničan program, trešti na saundtraku.</p>
<p>Dok Godfri nanosi gips oko Baklijeve erekcije, saundtrak prelazi na patriotsku temu <a href="https://www.youtube.com/watch?v=l6kqu2mk-Kw">„Vltava“</a> češkog klasičnog kompozitora Bedžiha Smetane. Smetanina kompozicija povezuje naturalizam i nacionalizam, evocirajući duboko poštovanje sa kojim se muška seksualna moć uvažava u patrijarhalnom društvu. Kamera nakratko seče na Džeki Kurtis koja iskazuje poštu u rimokatoličkom hramu; devičanska svetica nad njom drži lobanju. Na trenutak vidimo kako Milena oslobađa Vladimira Iljiča iz ormara.</p>
<p>U sceni sa gipsanim kalupom, Makavejev prikazuje svođenje žive seksualnosti na robu, na inertnu predstavu. Ono što izgleda kao slavljenje muškosti i muške moći je zapravo zamena jednaka kastraciji: neorgansko za organsko, veštačko za pravo, kruto za savitljivo, statua heroja za meso ljudskog bića. Oni koji teže patrijarhalnom statusu i političkoj moći voljno čine ovu razmenu, ne razumevajući da ona istiskuje njihovu osobenost, umesto da joj nadodaje.</p>
<p>Klasičan primer toga je Lenjinov leš, balsamovan na Crvenom trgu kako bi mu radnici u procesiji iskazivali dužno poštovanje. Plakati širom SSSR-a nosili su reči Vladimira Majakovskog: „Čak i sada, Lenjin je više živ od živih.“ Uzdignut na status natčoveka, poput ikone, Lenjin ne samo da je prestao da bude živo, dišuće ljudsko biće – on je takođe iscedio život i slobodu iz drugih.<sup id="fnref:8" role="doc-noteref"><a href="#fn:8" class="footnote" rel="footnote">8</a></sup></p>
<p>Kada je duplikat Baklijevog organa završen, <em>WR</em> skače nazad na sovjetski propagandni žurnal, izjednačavajući Staljina sa veštačkim falusom. „Drugovi, uspešno smo ostvarili prvu fazu komunizma!”, objavljuje Staljin, i sam se priključujući sveopštem pljesku koji sledi za njegovim proglasom.</p>
<p>Ovde je Makavejev najogorčeniji. Staljinova „prva faza komunizma“ je svođenje života na neorgansku materiju – zamena originala duplikatom, iskustva ideologijom, želje programom, prisutnosti permanentnošću, zadovoljstva moći, ljudi nacijom. Film seče na čoveka u ludačkoj košulji koji udara glavom o zid iznova i iznova uz zvuke druge komunističke himne: „Hvala partiji, velikoj partiji, zato što sreću unosi u svaki dom.“</p>
<p>U vreme kada se jugoslovenska vlada oslanjala na filmsku produkciju kao jedno od glavnih sredstava promovisanja patriotizma i pokornosti, Makavejev je bio pobunjenik koji oružje okreće protiv svojih nadređenih. Danas, kada je pristup sredstvima medijske produkcije tako široko rasprostranjen, teško je shvatiti koliko je samo subverzivno to bilo 1971.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/9.jpg" class=""> Scena sa balkonom – jedan od vrhunaca svetske kinematografije </a></p>
<hr />
<p>Sa tako formulisanim argumentom, <em>WR</em> ubrzava ka svom katastrofičnom zaključku. Milena i Vladimir Iljič zajedno šetaju snežnim parkom. Napokon, oni se poljube i, dok saundtrak otiče zvucima žalosnih violina, Vladimir Iljič drži monolog o Betovenu:</p>
<blockquote>
<p>„Ne znam ništa lepše od <em>Appasionata</em>e. Mogao bih da je slušam svaki dan. Divna, nadčovečanska muzika. Ja uvek sa ponosom, možda i naivnim, pomislim: ’Eto kakva čudesa mogu da stvore ljudi.’ Ali ne mogu da slušam muziku! Ona dejstvuje na živce!</p>
<p>Obuzme me želja da govorim nežne gluposti, da milujem ljude po glavi koji živeći u ovom paklu mogu da stvaraju ovakvu lepotu. A danas, danas više nikog ne smeš da miluješ po glavi – odgrišće ti ruku! Danas treba udarati po glavi. Udarati po glavi nemilosrdno, udarati! Mada smo mi u načelu protiv svakog nasilja nad ljudima!“</p>
</blockquote>
<p>Na vrhuncu govora, on udara Milenu jer ova pokušava da ga dodirne.</p>
<p>Ove reči, naravno, dolaze pravo iz Lenjinovih usta, kroz <a href="https://www.marxists.org/archive/gorky-maxim/1924/01/x01.htm">memoare</a> Gorkog o Velikom vođi. Kao ultimativni <em>homo politicus</em>, Lenjin se plašio erupcija jakih osećanja. Iz perspektive taktičara, sva osećanja bi trebalo da budu strateška, sva sirova energija bi trebalo da bude kanalisana u racionalizovane sisteme. Umesto spontanih izraza ljubavi za čovečanstvo, nemilosrdno nasilje.</p>
<p>Mihail Bakunjin, revolucionarni anarhista, takođe je zapamćen po svojoj ljubavi za Betovenovu muziku. Ipak, on nikada nije bežao od svojih strasti. U Parizu je živeo sa jednim pijanistom kako bi svakodnevno mogao da sluša Betovena. Neposredno pre konačnog ustanka u revolucionarnom talasu 1848, Bakunjin je otišao da čuje izvođenje svoje omiljene kompozicije, IX simfonije, u Drezdenu; kasnije je bio optužen za spaljivanje zgrade opere u kojoj je bila izvođena. Pred kraj života, 1876, uputio se na poslednje putovanje kako bi još jednom posetio pijanistu: „Sve će ovo proći“, poverio mu se Bakunjin, „ali IX simfonija će ostati.“<sup id="fnref:9" role="doc-noteref"><a href="#fn:9" class="footnote" rel="footnote">9</a></sup></p>
<p>U kontrastu između ova dva ruska revolucionara, vidimo dva temeljno različita načina povezivanja sa plimama emocija koje bujaju kroz nas. Sa Lenjinove strane vidimo kontrolu, uzdržljivost, red, nasilje. Sa Bakunjinove strane, slobodu, prepuštanje, eksces, strasnu ljubav, reku koja se izliva iz svog korita.</p>
<p>Zatečen sopstvenom agresijom, Vladimir Iljič preklinje Milenu da mu oprosti. Besna, ona odgovara:</p>
<blockquote>
<p>„Ti voliš ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čoveka, jednog živog stvora! Iz koje si me to ljubavi udario tako da sam mislila da će glava da mi odleti? ‘Lepa si kao Revolucija’, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!“</p>
</blockquote>
<p>Milenina optužba Vladimira Iljiča je Rajhova optužba Lenjina, Hitlera, i Staljina; to je Makavejevljeva optužba Tita, i celokupne patrijarhalne moći i strukture ličnosti. To je i jedan od najžešćih izraza gubitka iluzija glede državnog socijalizma koji do nas dolazi iz 20. veka.</p>
<p>Dok Milena završava svoj govor, Vladimir Iljič je grli, kajući se i postiđen. Vode ljubav.</p>
<p>Potom, rastrojen postkoitalnim sramom, on je ubija, odrubljujući joj glavu klizaljkom, simbolom svoje profesije. Nije sigurno spavati s patrijarhatom.</p>
<hr />
<p>Film se završava sa dva moćna gesta afirmacije i oproštaja.</p>
<p>Vidimo Mileninu odrubljenu glavu na poslužavniku za autopsiju. Dok kamera uvećava kadar prolazeći pored forenzičkih istražitelja, njena glava oživljava i obraća nam se, opisujući ishod svoje ljubavi sa Vladimirom Iljičem, „pravim crvenim fašistom“.</p>
<p><em>„Drugovi!“</em>, govori, nepokorna čak i u smrti. „<em>Ja se ni sada ne stidim svoje komunističke prošlosti.“</em></p>
<p>Milena to govori u ime Vilhelma Rajha, ali to je takođe i Makavejev koji govori – i kroz njega, to govori Jugoslavija, i čitav 20. vek. Milenino odbijanje da oseća sramotu zbog svoje sudbine je Makavejevljev blagoslov čovečanstvu: svi naši nespretni napori da se oslobodimo, sve revolucije i oslobodilačke borbe koje su okončale u diktaturi i dogmi, sva naša ljudska slabost. <em>Nema ničega u ovom ljudskom svetu što na neki način nije istinito, čak i u najiskrivljenijem vidu.</em></p>
<p>Potom kamera seče na Vladimira Iljiča, njenog ubicu. Potpuno ucveljen, on posrće kroz sneg, ruku natopljenih krvlju, uzmičući u užasu od samoga sebe. Zamislite kada bi svi diktatori, plaćenici, i silovatelji u povesti sveta iznenada shvatili svo zlo koje su učinili, proživljavajući u potpunosti tragediju koju su naneli.</p>
<p>Makavejevljev Vladimiru Iljič peva „Molitvu Fransoa Vijona“ ruskog pevača Bulata Okudžave, čija je muzika u to vreme zabranjivana u Rusiji:</p>
<p><em>Dok se zemlja još okreće,</em><br />
<em>dok joj ne potamni sjaj,</em><br />
<em>svakome, molim te, Gospode,</em><br />
<em>ono što nema daj.</em><br /></p>
<p><em>Čoveku široke ruke</em><br />
<em>trenutak odmora daj,</em><br />
<em>Kainu daj pokajanje,</em><br />
<em>ne zaboravi, tu sam i ja.</em><br /></p>
<p><em>Ja znam da ti sve umeš.</em><br />
<em>Ja verujem u mudrost tvoju</em><br />
<em>kao što mrtav vojnik</em><br />
<em>veruje da živi u raju.</em><br /></p>
<p><em>Kao što svako od nas veruje,</em><br />
<em>ne znajući šta čini.</em><br />
<em>Podaj svakom pomalo,</em><br />
<em>ne zaboravi, tu sam i ja.</em><br /></p>
<p>„Ne zaboravi, tu sam i ja“, moli Vladimir Iljič, preklinjući za nemoguće iskupljenje na kraju stoleća holokausta. <em>„Ne zaboravi, tu sam i ja“</em>, ponavlja Okudžava, i mi vidimo kako Milenin osmeh postaje Rajhov.</p>
<p>Dozvoljavajući Kainu pokajanje, Makavejev nas poziva na saosećanje – ne samo prema Mileni, Rajhu, sebi, i svima koji su propatili od ruke autoritaraca, već i za Lenjina, za Staljina, za Tita i Ajzenhauera, za čitavo čovečanstvo zarobljeno u ciklusima u kojima povređujemo one koje volimo. Ovo je Makavejevljev odgovor na moralne binarnosti partizanskih blokbastera.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/3.jpg" class=""> Milena, mrtva i živa, i sam Dušan Makavejev. </a></p>
<hr />
<p>Govoreći o <em>WR</em>-u godinama kasnije, Makavejev je promišljao:</p>
<blockquote>
<p>Možete umreti od slobode, kao što možete umreti od previše svežeg vazduha, ako niste naviknuti na njega… Mislim da ljudi koji se previše kontrolišu imaju jako dobre razloge da govore kako je sloboda opasna. Kada ljudi koji se previše kontrolišu oslobode svoje iracionalnosti, oni često postaju haotični, narcisoidni, ubilački ili samoubilački nastrojeni, jer naprosto ne mogu da stanu.</p>
</blockquote>
<p>Ovo nagoveštava da je ispravan put ka oslobođenju pažljivo nadgledan proces u kojem slobodno izražavanje i zadovoljenje seksualne želje mogu biti ispravno usmeravani. Drugim rečima, represivna desublimacija. Ali može li se zaista umreti od previše svežeg vazduha?</p>
<p>Kao što je to često slučaj, priča je mudrija od pripovedača. Nije previše slobode ono što je ubilo Milenu i pretvorilo Vladimira Iljiča u ubicu. Radmilović, predstavnik haosa i iracionalnosti, nije naudio nikome, i gotovo da uspeva da smesti Vladimira Iljiča u karantin. Problem nije previše slobode, već previše kontrole, previše sigurnosti, previše doktrine. Ostvarenje bilo kog totališućeg sistema oslobađa sve njegove mane i sporne tačke, uvećavajući ih – poput <a href="https://crimethinc.com/2018/05/11/new-book-the-russian-counterrevolution">SSSR-a</a> – do veličine kontinenata.</p>
<hr />
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/2.jpg" class=""> Raščerečeni leš Jugoslavije 2018. godine </a></p>
<p>Možemo čitati <em>WR</em> kao jednostavnu alegoriju međunarodnih odnosa 20. veka: opčinjena SSSR-om, Jugoslavija mu se baca u naručje, samo kako bi bila izdana. Ali ako čitamo Vladimira Iljiča kao simbol patrijarhalnog nacionalizma, čini se da je Makavejev predskazao građanski rat 1990-ih dvadeset godina unapred.</p>
<p>Poput Milene, Jugoslavija je bila ubijena, raskomadana od strane autoritarnih struja koje nikada nisu bile iskorenjene tobožnjim samoupravljanjem državnog socijalizma. Baš kao što nikakva diktatura ne može da stvori uslove za oslobođenje čovečanstva, u konačnoj analizi ne postoji ništa poput antifašističke države. Isto seme fašizma i građanskog rata vreba u svim nacionalizmima, u svim valorizacijama moći i dužnosti. Poput Jugoslavije, sve nacije će predstavljati tempirane bombe dok god ih ne rastavimo do njihovih najdubljih temelja, koji su ukopani duboko u nama.</p>
<p>Treba li da pripišemo propast Jugoslavije višku ida ili neumerenosti superega? Jesu li nacionalistički ratovi koji su rasparčali zemlju predstavljali nesputanu želju koja je dala krila nasilju, ili su bili izazvani silama koje su želju uvek izopačavale i suzbijale? Da li je problem bilo previše slobode na nivou nacije – ili previše despotizma na molekularnom nivou, na nivou pojedinca?</p>
<p>Naš odgovor na ova pitanja će odrediti kako ćemo odgovoriti na nacionalističko nasilje u 21. veku: da li ćemo ga razumeti kao eksces koji prekida postojeći red ili kao najčistiju manifestaciju tog reda. Da li je problem sama želja, koja će biti kontrolisana zakonima i intervencijama međunarodnih vojnih organa? Ili je problem <em>kontrola</em>, koju možemo potkopati samo odozdo na gore, sredstvima autonomne subverzije i sagrešenja. Da li je rešenje veći nacionalizam – recimo, jugoslovenski umesto srpskog ili hrvatskog – ili ukidanje svih oblika nacionalizma jednom i za svagda?</p>
<p>I kako ćemo pristupiti tome bez zamenjivanja nacionalizma drugom dogmom, drugom ideologijom? Makavejevljeva metodologija i saosećajnost daju nam polaznu tačku.</p>
<p><a href="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/10/13/1.jpg" class=""> “Ljudi se biju u bitkama i gube ih, a stvar za koju su se borili ostvaruje se uprkos njihovom porazu, a kada se ostvari ispostavi se da ona nije ono što su želeli, i onda se drugi ljudi se moraju boriti za to što su oni želeli, pod drugim imenom. – Vilijem Moris, “San Džona Bola” </a></p>
<div class="footnotes" role="doc-endnotes">
<ol>
<li id="fn:1" role="doc-endnote">
<p>Gradeći (pseudo)dokumentarnu estetiku <em>WR</em>-a, svi glavni likovi sa izuzetkom Rusa, Vladimira Iljiča, zovu se po glumcima koji ih igraju. „Oprostite“, prekida Vladimir Iljič u jednom trenutku, „ovo je fotomontaž, zar ne?“</p>
<p>„A ne, ne. To je autentika“, odgovara Milena. <a href="#fnref:1" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:2" role="doc-endnote">
<p>U leto 1971, političke figure i „radnici u kulturi“ posetili su specijalnu projekciju <em>WR</em>-a u Novom Sadu, kako bi odlučili da li ga treba zabraniti. Prisustvovalo je oko 800 ljudi. Projekciju su prekidali i aplauzi i povici nezadovoljstva; atmosfera je bila naelektrisana tokom diskusije koja je usledila.</p>
<p>Mnogi ljudi su podržali film. Kritičar Petar Volk je branio slobodu kritike, insistirajući da Makavejeva ne treba posmatrati kao „tipičnog anarhistu, niti tipičnog umetnika, antiumetnika, komunistu, antikomunistu“. Insistirao je da je svaki umetnički rad politički, ali da čak i kada umetnost kritikuje, to ne treba posmatrati kao neprijateljsko.</p>
<p>Većina političkih figura izjasnila se protiv <em>WR</em>-a. Jedan je rekao: „Film je smestio sve svetske ideologije u istu rupu, uključujući ideologiju samoupravljanja. Neki su ovde pokušali to da odbrane, govoreći da borba protiv svakog dogmatizma ne bi trebalo da prihvata bilo kakvu dogmu. Ja se sa time slažem. Ali moramo da kažemo gde se nalazimo, na kojoj strani, za koju smo ideologiju. Fašizam i antifašizam, staljinizam i antistaljinizam ne idu zajedno…“</p>
<p>Drugi: „Ja mislim da je ovo prava politička diverzija i napad na stvari koje smatramo svetim, poput Lenjina, poput komunističke crvene zastave, našeg pokreta, naših napora i žrtava koje smo podneli i još uvek podnosimo u to ime. Ovo je blaćenje svih tih svetih stvari…“ Treći je rekao da kada bi se Petar Volk pojavio među njegovim radnicima sa svojom dugačkom kosom, verovatno bi ga izbacili naglavačke.</p>
<p>Čak i nakon te debate, Komisija za kinematografiju je dozvolila film, ali ga je javni tužilac zabranio narednog meseca (jula 1971). Zabrana je povučena tek 1986. <a href="#fnref:2" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:3" role="doc-endnote">
<p>„Slušajte, ja sam bio i na Istoku i na Zapadu. Ali ovako nešto… Divno!“, kaže Vladimir Iljič za Makavejevljevu Jugoslaviju. <a href="#fnref:3" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:4" role="doc-endnote">
<p>U originalu: “You own the sun with Coppertone.” Koperton je brend kreme za sunčanje. (prim.prev.) <a href="#fnref:4" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:5" role="doc-endnote">
<p>Kupferberg je bio anarhista, pacifista, i član subverzivnog njujorškog rok benda, The Fugs. <a href="#fnref:5" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:6" role="doc-endnote">
<p>Na engleskom se ’Svetska Revolucija’ kaže ’World Revolution’, što bi moglo da uputi na inicijale iz naslova filma. (prim.prev.) <a href="#fnref:6" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:7" role="doc-endnote">
<p>Za onespokojavajući primer toga kako „neetatistička mikropolitika“ afektivne subverzije može biti preoteta za projekat represije na isti način na koji je revolucionarni komunizam postao državna religija totalitarnih nacija, konsultovati <a href="https://chimurengachronic.co.za/walking-through-walls/">„Walking Through Walls“</a> Eyala Weizmana, u kojem prikazuje kako Izraelske odbrambene snage (Israeli Defense Force, IDF) primenjuju koncepte iz <em>Hiljadu platoa</em> Deleza i Gatarija u napadima na palestinske izbegličke logore. <a href="#fnref:7" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:8" role="doc-endnote">
<p>„Svaka jarost na zemlji vremenom se apsorbuje, kao umetnost ili kao religija ili kao vlast u ovom ili onom obliku. Najsmrtonosniji udarac koji neprijatelj ljudske duše može da zadai jeste da iskaže poštovanje jarosti. Svift, Blejk, Betoven, Hrist, Džojs, Kafka – recite mi jednog koji nije tako bio kastriran. Zvanično prihvatanje je nepogrešiv simptom ponovnog poraza spasenja, i jedan je od najsigurnijih znakova kobnog nerazumevanja, i poljubac Jude.“</p>
<p>– James Agee, <em>Let Us Now Praise Famous Men</em>, citirano u Rajhovoj biografiji Majrona Šarafa <em>Bura na Zemlji</em>. Šaraf se pojavljuje u dokumentarnom materijalu <em>WR</em>-a. <a href="#fnref:8" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
<li id="fn:9" role="doc-endnote">
<p>Betovenova IX simfonija ima istaknutu ulogu i u Makavejevljevim filmovima <em>Čovek nije tica</em> i <em>Sweet Movie</em>. <a href="#fnref:9" class="reversefootnote" role="doc-backlink">↩</a></p>
</li>
</ol>
</div>
https://crimethinc.com/2020/07/13/srbija-najnoviji-front-u-covid-19-nemirima-anarhisticka-perspektiva-iz-beograda2020-07-13T17:13:15Z2022-03-14T02:11:37ZSrbija: najnoviji front u COVID 19 nemirima : Anarhistička perspektiva iz BeogradaAnarchists in Belgrade describe a week of riots and their efforts to prevent fascists from dominating them and liberals from delegitimizing them.
<figure><img class="u-photo" alt="" src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/header.jpg" /></figure>
<p>Na samoj granici Evropske unije, Srbija je <a href="https://crimethinc.com/2020/05/28/minneapolis-we-have-crossed-the-rubicon-what-the-riots-mean-for-the-covid-19-era">najnovija</a> zemlja u eri COVID-19 u kojoj su nemiri prerasli u otvorenu pobunu. U ovim nemirima, kao i na početku pokreta <a href="https://crimethinc.com/2018/11/27/the-yellow-vest-movement-in-france-between-ecological-neoliberalism-and-apolitical-movements">Žutih prsluka</a> u Francuskoj, demonstranti svih ubeđenja – od fašista i fudbalskih huligana, do liberala, levičara, i <a href="https://crimethinc.com/2016/09/21/to-change-everything-in-11-more-languages#serbocroatian">anarhista</a> – se takmiče za određenje smera budućih protestnih pokreta. U tekstu koji sledi, anarhistkinje i anarhisti iz Beograda opisuju nedelju sukoba u glavnom gradu, analizirajući zašto je važno preduprediti dominaciju fašista u sukobima sa vlastima i liberalsku delegitimizaciju takvih sukoba kao „nasilnih“ ili suštinski fašističkih.</p>
<p>Prevod urađen ljubaznošću <a href="https://antipolitika.noblogs.org/post/2020/07/14/haosubgu/?fbclid=IwAR1UHDXX8K723PnR9c1QHINM8uZ6eqCSy25iSN8i6RphteVvI2Z7RpE2vLc#more-416">Antipolitike</a>.</p>
<hr />
<p>Kako su prizori građanskih nemira i policijskog nasilja u Srbiji obilazili svet, mnogi od nas ovde u Srbiji su dobili poruke od drugova i drugarica koji su se raspitivali o prirodi nemira, naročito s obzirom na to koliko su ti prizori bili konfuzni i često protivrečni. Nekoliko nas koji smo bili na ulicama svake večeri otkad su protesti u Beogradu počeli želimo da ponudimo naše viđenje i analizu. Govorićemo samo o Beogradu, pošto je situacija u Novom Sadu i drugim gradovima bila dosta drugačija.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/1.jpg" />
</figure>
<p>Mada su nedavni neredi izazvani odlukom vlade da ponovo uvede policijski čas i druge restriktivne mere kao odgovor na novi skok broja slučajeva COVID-19, pravi uzrok leži u dugotrajnom i široko rasprostranjenom nezadovoljstvu izazvanom sve represivnijim režimom Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. Na samom početku epidemije, režim je na konferenciju za novinare doveo nadridoktora koji se bukvalno smejao virusu, uz tvrdnje kako je u pitanju „najsmešniji virus na svetu“ i seksističke komentare o tome kako bi žene trebalo da iskoriste pandemiju kao priliku za šoping u Italiji. Kako se virus proširio, vlada je ubrzo promenila ploču i Srbija je uvela neke od najstrožih mera u Evropi. Vučić i premijerka Brnabić su poricali da su ikad potcenjivali virus i okrivili obične ljude, dajući karantinskim merama kazneni karakter. Početkom maja, čim su brojevi počeli da opadaju, vlada je brzo napustila većinu mera predostrožnosti i dozvolila povratak života u normalu. U manje od nedelju dana, stanovnici Srbije su od instrukcija da ne napuštaju stanove došli do obaveštenja da slobodno mogu da posećuju kafiće.</p>
<p>Policijski čas se okončao tačno pred planirane junske izbora, koje su opozicione stranke bojkotovale još pre pandemije. Vlada je manipulisala brojem umrlih i obolelih do izbora. Vladajuća partija je odnela ubedljivu pobedu, učestvujući praktično bez protivnika. Nakon izbora je ozbiljnost situacije postala očigledna. Razdrobljena infrastruktura zdravstva u Srbiji, u raspadu nakon decenija zapostavljanja, je preopterećena. U gradovima koji su najteže pogođeni, poput Novog Pazara, zdravstveni radnici su saopštili kako su primorani da leče COVID-19 pacijente u hodnicima zbog manjka prostora i resursa. Predsednik Vučić i premijerka Brnabić održali su konferenciju za novinare na kojoj su praktično pravili ludim zaposlene u zdravstvu, izjavljujući kako su bolnice u Srbiji opremljene za suočavanje sa epidemijom podjednako dobro kao i bolnice u najbogatijim zemljama Zapadne Evrope.</p>
<h1 id="spontati-protesti-hronologija-i-sastav">Spontati protesti: hronologija i sastav</h1>
<p>Uvod za veliki spontani protest dogodio se u noći 2. jula, nekoliko dana pre saopštenja predsednika Vučića koje je izazvalo nemire. Reagujući na odluku o pooštrenim merama kontrole koje su podrazumevale iseljavanje studentskih domova, mnogi studenti su marširali iz domova u različitim krajevima Beograda ka zgradi Skupštine u centru grada.</p>
<p>Studenti su imali brojne razloge da budu ljuti. U domove su se vratili nedavno, nakon što se univerzitet ponovo otvorio, samo da bi otkrili da su ih slagali i da postoji opasnost da budu poslati kućama, čime bi potencijalno ugrozili svoje porodice. Ovo je velika briga u zemlji gde su mnoga domaćinstva sačinjena od više generacija, a posebno za studente iz manjih gradova i ruralnih predela koji su još slabije opremljeni za nošenje sa uplivom novih slučajeva.</p>
<p>Ti protesti su protekli bez veće državne intervencije. Ipak, kako je pristizalo sve više ljudi, okupio se i kontingent demonstranata desničara, što je dovelo do sučeljavanja, kada je nekoliko studentskih aktivistkinja od njih zahtevalo da uklone nacionalistički transparent. Nakon protesta, ove aktivistkinje su bile izložene doxxingu, kao i pretnjama silovanjem i ubistvom od strane desničarskih trolova na internetu.</p>
<h2 id="jul">7. jul</h2>
<p>Nekoliko sati nakon što je Vučić najavio nove mere, uključujući i policijski čas tokom vikenda, demonstranti su počeli da se okupljaju ispred zgrade Skupštine. Većina nas je bila obaveštena usmenim putem; drugi su videli objave na internetu. Kada sam stigao, već se okupilo preko hiljadu ljudi. Masu su činili mnogi obični ljudi, članovi raznih levih i liberalnih grupa i stranaka, i predvodnica desničara u prvim redovima, najbližim Skupštini. Desničare je najlakše prepoznati po zastavama i pesmama, uobičajenim na fudbalskim utakmicama i drugim desničarskim okupljanjima. Do 10 uveče demonstranti su zauzeli stepenice Skupštine i počeli da gađaju zgradu bakljama i vatrometom; na kraju je nekolicina demonstranata uspela i da uđe u zgradu.</p>
<p>Mnogi ljudi su još uvek pristizali kada je policija iskoristila suzavac. Policijski odgovor je bio tvrd; nasumično ispaljivan suzavac je zasuo mnoge posmatrače, stanove i ljude zaglavljene u saobraćaju. Sukobi su se nastavili nekoliko sati, okončavajući se oko tri ujutru.</p>
<p>Mada su mnogi ljudi učestvovali u sukobima sa policijom, najveći deo je pripadao desničarskim redovima. Prizori policijskog nasilja su se brzo proširili po društvenim mrežama i televiziji, a izdvojili su se snimak čoveka koji je u živom programu tvrdio kako je tu zbog svog oca koji je umro jer u bolnici nije bilo dovoljno respiratora, i snimak policije koja surovo tuče nekoliko momaka koji sede na klupi u parku.</p>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://player.vimeo.com/video/437913652?title=0&byline=0&portrait=0" frameborder="0" webkitallowfullscreen="" mozallowfullscreen="" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://player.vimeo.com/video/437914429?title=0&byline=0&portrait=0" frameborder="0" webkitallowfullscreen="" mozallowfullscreen="" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<h2 id="jul-1">8. jul</h2>
<p>Besne zbog policijskog nasilja prethodne noći, hiljade ljudi su se okupile oko zgrade Skupštine naredne večeri. Ovog puta je policija značajno pojačala svoje prisustvo u gradu, dovodeći policiju za razbijanje nereda iz drugih gradova, kao i žandarmeriju i Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ). Sukobi su počeli rano; predvidivo, policijska represija je bila još jača. Bacali su suzavac po centru grada, koji je došao i do najvećeg porodilišta u gradu.</p>
<p>Tokom narednih nekoliko sati, policija je nastavila da nasilno potiskuje demonstrante iz centra ka okolnim susedstvima. Do kraja večeri nije bilo mnogo ulica u široj okolini centra u kojima se nije nalazila neka vrsta improvizovane blokade, uglavnom kontejneri.</p>
<p>Mada se krajnja desnica ponovo nalazila na čelu sukoba, ovog puta je postojala atmosfera opšte pobune. Te noći je nekoliko nas srelo poznanike koji nemaju ništa sa desnicom, a koji su se sukobljavali sa policijom i uključili u uništavanje imovine.</p>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://player.vimeo.com/video/437915283?title=0&byline=0&portrait=0" frameborder="0" webkitallowfullscreen="" mozallowfullscreen="" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<figure class="portrait">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/6.jpg" />
</figure>
<h2 id="jul-2">9. jul</h2>
<p>Treći dan protesta je uglavnom karakterisalo ono što bi se moglo posmatrati kao liberalska reakcija na prethodne dane. Ovog puta je glavni poziv na protest značio mirno sedenje ispred Skupštine. Ideja koju su zagovarali organizatori, a podržalo nekoliko političkih pokreta i stranaka, je bila da će sedenje dokazati kako je većina demonstranata miroljubiva i ne želi da isprovocira nasilje.</p>
<p>Protest je ponovo bio masovan, ali je većini ljudi bilo nejasno šta ćemo postići osim sedenja i odbacivanja „nasilja“. Neki od nas su čuli komentare nekolicine ljudi koji su bili iznervirani jer im je na patronizirajući način uporno govoreno da sednu.</p>
<p>Ironično, neki demonstranti su mazili policijske konje i grlili iste one policajce koji su nemilosrdno tukli ljude prethodne dve večeri. Mada su demonstranti uspeli da istisnu desničare na obode protesta, većina ljudi koja je sedela je na kraju počela da odlazi, pošto nije postojao dogovor da se učini nešto konkretno, poput zauzimanja trga. Kasnije tokom večeri, neki od desničara su se vratili i pevali nacionalnu himnu, odigrali kolo, i konačno otišli kući.</p>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/Z6zMndfRZYI" frameborder="0" gesture="media" allow="encrypted-media" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/2ncEl9-x4ek" frameborder="0" gesture="media" allow="encrypted-media" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<h2 id="jul-3">10. jul</h2>
<p>S obzirom na neefikasnost protesta od prethodne večeri, bilo je nejasno šta će se dogoditi u petak uveče. Levi blok, koji je uključivao nekoliko levičarskih grupa, je po prvi put bio vidljiv, a njihovi transparenti su se uglavnom odnosili na policijsku brutalnost i zdravstvo</p>
<p>Još jednom, elementima najspremnijim na sukobe u prvim redovima dominirale su desničarske grupe. Ipak, ovog puta su preovladale pesme koje nisu bile otvoreno desničarske. Sve u svemu, raspoloženje je naginjalo sukobima; kada su baklje i vatromet počeli da lete ka Skupštini, čula se mešavina uzvika odobravanja i osporavanja, ali je delovalo da ljudi uglavnom odobravaju. Demonstranti su probili policijsku liniju koja je branila Skupštinu i uspeli da dođu do stepenica, gde se okršaj završio suzavcem i policijskim batinanjem. Policija je izvršila nekoliko hapšenja i na kraju razbila gomilu.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/8.jpg" />
</figure>
<figure class="video-container ">
<iframe src="https://player.vimeo.com/video/437915470?title=0&byline=0&portrait=0" frameborder="0" webkitallowfullscreen="" mozallowfullscreen="" allowfullscreen=""></iframe>
</figure>
<h2 id="jul-4">11. jul</h2>
<p>Desničarska grupa okupljena oko raspopa koji zagovara teorije zavere je donela podijum sa zvučnicima. Dok je on trabunjao svojim slušaocima, većina ljudi je napustila protest. Dok smo odlazili, jedan od nas je čuo tipa kako kaže: „Ma daj da napadnemo jebenu Skupštinu.“</p>
<p>Kasnije te noći, policija za razbijanje nereda i policija u civilu je brutalno napala i uhapsila nekoliko ljudi koji su ostali, a koji nisu bili povezani sa pomenutim desničarima.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/2.jpg" />
</figure>
<hr />
<h1 id="neke-misli-o-nasilju">Neke misli o nasilju</h1>
<p>Od samog početka, narativom države i većine političkih grupa iz celog spektra dominirala je osuda „nasilja“ koje čine fašisti, uz objašnjenje da to diskredituje očiglednu poruku većine demonstranata. Ali šta većina demonstranata želi? Loše upravljanje odgovorom na COVID-19 je samo simptom nečega mnogo većeg, i sastav protesta reprezentativno oslikava sva ukrštanja protivljenja režimu Aleksandra Vučića.</p>
<p>Desnica je bila tamo jer je, prema njoj, Vučić izdao svoje ekstremnodesničarske korene i „prodao Kosovo“ postavši marioneta Evropske unije/Džordža Soroša/NATO-a/migranata/reptilijanaca ili koja god teorija zavere je bila aktuelna ovog meseca. Za ljude koji nisu upoznati sa situacijom na Balkanu, Aleksandar Vučić je proveo većinu svoje političke karijere u krajnje desnoj Srpskoj radikalnoj stranci; tokom raspada Jugoslavije to je bio jedan od najotrovnijih i najgenocidnijih političkih pokreta tod doba, koji snosi odgovornost za smrt hiljada ljudi. Nakon toga se Vučić preumio u „modernog, proevropskog političara“. Sa druge strane, liberalna opozicija Vučićevom režimu, u svim različitim oblicima koje uzima, je ozbiljno diskreditovana zbog sprovođenja neoliberalnih reformi koje su Vučiću i omogućile da dođe na vlast.</p>
<p>Očigledno, kao anarhistkinje i antiautoritarci, odbacujemo sve navedene opcije. Sada izgleda da i dobar deo demonstranata na ulicama čini isto to. Prva dva dana je nekoliko političara koji su se pojavili pokušavajući da kapitalizuju na besu mase bilo oterano ili napadnuto. To uključuje političare sa krajnje desnice kao i nekoliko drugih opozicionih lidera različitih boja. Takođe, iz naše perspektive, napadanje simbola moći i kapitala nije nasilje. Policija postoji isključivo radi zaštite tih institucija; opiranje njima nikada ne može biti suštinski loše. Mi odbacijemo svaku politiku koja napadanje ovih struktura želi da predstavi kao suštinski nelegitimno ili fašističko. U slučaju najskorijih nemira, krajnja desnica je bila ta koja je bila najspremnija da se uključi i napadne. Mi nikada nećemo deliti njihove ciljeve, niti treba da fetišiziramo njihovo delovanje samo zbog toga što su trenutno spremni i sposobni da se sukobe sa strukturama moći zarad sopstvenih ciljeva.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/7.jpg" />
</figure>
<p>Mnogo se govorilo o korišćenju fašista i huligana u cilju izazivanja nasilja. Dobro je poznato da je u Srbiji krajnja desnica dobro povezana sa državom, policijom i obaveštajnim službama. Vučić se njima mnogo koristio tokom svog uspona na vlast, kao i tokom 1990-ih. Da li su postojali provokatori poslati u masu sa ciljem da izazovu policijsko nasilje? Verovatno. Tokom prethodnih par dana čuli smo za brojne primere viđenijih grupa sa krajnje desnice (poput Levijatana) koje sarađuju sa policijom, i čak privode i prebijaju ljude umesto njih. To je još jedan razlog da se borimo protiv nijih – oni su samo još jedno krilo države.</p>
<p>Ako nas je proteklih nekoliko dana naučilo nečemu, to je da ne smemo dozvoliti fašistima da monopoliziju direktnu akciju. Tokom nedavnih pobuna u <a href="https://crimethinc.com/2019/10/24/on-the-front-lines-in-chile-accounts-from-the-uprising">Čileu</a> i <a href="https://crimethinc.com/2020/06/17/snapshots-from-the-uprising-accounts-from-three-weeks-of-countrywide-revolt">Sjedinjenim Državama</a>, videli smo da se direktnim sukobljavanjem sa državom može postići mnogo toga, i videli smo koliko pokret može izgubiti ako dopustil liberalskoj politici respektabilnosti da njime dominira. Znamo da su anarhisti i antiautoritarke uglavnom ostali kod kuće kada su videle ko se nalazio na čelu akcije. Takođe znamo prijatelje/ice i drugarice/ove koji su otišli na demonstracije, aktivno agitovali i sukobljavali se sa ljudima značajno rizikujući time.</p>
<p>Krajnja desnica u Beogradu ima mnogo veza sa državom i kapitalom. Mnogi fašisti rade kao privatno obezbeđenje ili poseduju kafiće ili druge biznise. Ovo je za mnoge ljude stvorilo nezavidnu situaciju u kojoj ne mogu da se upuste u snažniji sukob. Ali smo videli da postoji želja za sukobljavanjem i da moramo stvoriti prostor u kojem se možemo pripremiti za dalje delovanje.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/3.jpg" />
</figure>
<h1 id="implikacije-i-pouke">Implikacije i pouke</h1>
<p>Od samog početka, mnoge poruke solidarnosti i podrške su stizale sa prostora bivše Jugoslavije. Ovo je bio prvi nemir velikih razmera u regionu nakon <a href="https://crimethinc.com/2014/02/18/anarchists-in-the-bosnian-uprising">pobune</a> u Bosni i Hercegovini 2014, uprkos značajnim razlikama između njih. Uz proteste koji se dešavaju u Sloveniji, možemo se samo nadati da će se pobuna proširiti Balkanom.</p>
<p>Očigledni konsenzus liberala i desničara da su nasilje i direktna akcija isključivo domen fašista je najgori aspekt nedavnih događaja u Beogradu. Ovo je naročito opasno s obzirom na to da država svaku akciju koja za nju predstavlja istinsku pretnju neizbežno proglašava „nasilnom“, bez obzira na to koliko je ova zapravo nasilna, a što se ovaj diskurs više prihvata na nekritički način, to država ima više slobode da iskoristi nasilje protiv onih koje okarakteriše kao „nasilnike“. Ovo je bilo očigledno kada je Vučić neuspešan pokušaj mirnih demonstranata u Novom Sadu da blokiraju auto-put proglasio „čistim terorizmom“.</p>
<figure class="">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/4.jpg" />
</figure>
<p>Pored toga što svaki čin neposlušnosti i odbacivanja državnog autoriteta može biti oslobađajuć, drugi pozitivan aspekt ovih događaja je bilo gađenje kojim je većina demonstranata odgovorila na šovinističke pesme i akcije fašističke manjine među demonstranatima. To je nešto sa čime se mnogi demonstranti nikada ranije nisu tako direktno suočili.</p>
<p>Istovremeno, za nas bi bilo katastrofalno kada bi to gađenje postalo povezano sa svakom „nasilnom“ akcijom ili direktnom akcijom kao takvom. Jasno je da je to cilj, kako vladajuće stranke tako i opozicionih stranaka. Pripadnici režima nisu mogli da sakriju zadovljstvo zbog toga što su protesti na kraju ostali bez zuba. Takođe, opozicionim političarima je konačno bilo dozvoljeno da prisustvuju protestima. Kada obe strane države – oni koji trenutno drže monopol na nasilje i oni koji pokušavaju da do njega dođu – govore o zlu nasilja, ono čega se zapravo plaše jeste da će izgubiti mogućnost da nas kontrolišu.</p>
<p>Ovo je naročito vidljivo u pokušaju opozicionih političari da ostvare kontrolu čim im je bilo dozvoljeno da prisustvuju protestu. Odmah su počeli da govore ljudima šta da nose (samo belu odeću) i diktiraju da li je stajanje dozvoljeno ili ne.</p>
<p>Ne smemo se zavarati. Moramo:</p>
<ol>
<li>
<p>Onemogućiti liberale ili autoritarce da izjednače direktnu akciju i uništavanje imovine sa fašizmom;</p>
</li>
<li>
<p>Shvatiti da oni koji govore protiv „nasilja“ zapravo žele da nas kontrolišu – pitanje autonomije, nepristajanje da neko nama vlada, je ono što ih zaista plaši, а ne nasilje kao takvo;</p>
</li>
<li>
<p>Uvek pružiti otpor fašizmu.</p>
</li>
</ol>
<p>Zaključićemo rečima Marijane Ivšić, nadrealističke pesnikinje iz Beograda koja je učestvovala u neredima maja ’68. u Parizu, i koja je tada napisala anoniman letak:</p>
<p>„U ovom trenutku samo je ulična poezija ta koja napreduje. Minimalni program je čin destrukcije: to je politički čin par excellence. Tu nema kontrole, nema pravila. Revolucija može biti samo svakodnevna, ako želimo da se borimo protiv fascinacije vlašću (…) Put ka iskorenjivanju fašizma i smrti Boga vodi kroz HAOS.“</p>
<p><strong>Pronađimo jedni druge! Autonomija i solidarnost!</strong></p>
<figure class="portrait">
<img src="https://cdn.crimethinc.com/assets/articles/2020/07/13/5.jpg" />
</figure>